Već smo odavno (a na to su nam pažnju skrenuli i neki veliki pisci) zaključili kako ljudi koji čitaju ljeti čitaju i zimi, pa će à propos toga biti i da oni koji čitaju uz more čitaju i na planini ili u bilo kojem drugom podneblju ili vrsti prirodnog okruženja. Bit će dakle da će i ovaj osvrt biti posvećen čitačima, a ne ljetnim čitačima.

Dolazim uskoro i do spoznaje da je prilično teško pogoditi idealnu literaturu koja bi sasvim odgovarala ukusu svakog čitača, njegovu raspoloženju, temperaturi zraka, razdražljivosti, koncentraciji soli, količini uboda insekata i svakakvim inim morskim i ljetnim čarima. Boravak uz more (barem meni) budi poriv za kontemplacijom, umirivanjem i promišljanjem. Shodno tome, ovo je samo sasvim subjektivan osvrt na jedno ugodno upotpunjavanje odmora na moru (koji može biti i značajan svim čudacima koji odu ljeti na planine). Na već spomenute planine, odnosno oko njih, korača vjerno jedan Talijan, koji ne samo da ih obilazi već i o njima priča svakojake idilične i manje idilične priče. On je Paolo Cognetti i svojim kratkim romanom A nikad na vrhu ponovno se hvata u koštac s planinom i životom samim. Zašto bi nam bilo korisno čitati o njegovoj opsjednutosti planinama baš uz more? Zato što smo svi uronili u more, ali nikada ga nismo u potpunosti razumjeli. Odnosno, kao i Hemingwayev nadobudni starac ribolovac, vječito odmjeravamo svoje snage s njim. Pokušavamo zahvatiti vrh najviše planine, zaroniti u najdublji dio oceana, posegnuti duboko u svoju nutrinu, suočiti se sa strahovima, prevaliti užasan uspon (zaron), osvojiti, pronaći smisao. Cijelo to vrijeme znati da ćemo vjerojatno ostati praznih ruku nije ništa nego strast za traganjem. Cognetti nam poručuje da je ljepota u putovanju te da je ponekad i samo putovanje cilj.

Za razliku od Hemingwayeve ribe i Cognettija, Nooteboomov vrt u romanu 533 dana miruje i šuti (uglavnom). On nas opet asocira na more, koje šuti, a govori. Zašto taj silno daroviti erudit odlučuje pod stare dane proučavati kaktuse (postoje li šaptači kaktusima?), polako nam se otkriva kroz niz egzaktnih i esejističkih, ali i paralelno povučenih filozofsko-poetičnih pasusa koji jasno (nekima, meni) nude jedan silno važan pogled na svijet (ili vrt): svi ljudi, biljke i životinje imaju svoj vlastiti kozmos, svoja pravila, svoju svrhu, vode svoju nijemu korespondenciju sa smislom svog postojanja. No njegov svijet, iako stabilan, podložan je promjenama. Priroda uvijek iznova pokazuje cijelu lepezu začudnih manevara, opsjena i zlokobnih prijetnji, no tu su i pregršt boja, nježnost, strpljivost, toplina i borbenost. Svijet biljaka usko je povezan s glazbom i filozofijom, kojima je pisac također posvećen.

Njegova književnost oduvijek je sve to i još malo više. Njegova istančana osjetila sve zamjećuju i njegova mašta potkrijepljena filozofskim mislima nikada ne miruje. Isto je i s njegovim vrtom. Čim se pisac otisne na putovanje, vrt se mijenja, raste, širi se, nastanjuju ga nove vrste. On to primjećuje i piše: Sve se mora iznova osvojiti, odsutnost se kažnjava. 

Jednu od takvih korespondencija sa svojom nutrinom vodi i Darko Šeparović u svom drugom romanu znakovita naziva Pristanište. Češljajući svoj život, u kojem se svakog trenutka nešto može urušiti, čovjek ponekad poželi imati nešto opipljivo i sigurnu za što se može vezati i pristati. Ako to nije čovjek, e onda može i drvo. Kakvo je drvo u toj potrazi za pristaništem, zna onaj koji od njega nešto izrađuje. Podatnost materijala, njegovu otpornost, njegovu sudbinu. Jer, i drvo se mijenja, ljudi su u stalnom traganju, pa se postavlja pitanje: je li u čovjekovoj prirodi da trajno ostane vezan za jedno mjesto, ideju, osobu, vrstu umjetnosti? Tu je i trajekt koji stalno pristiže u luku kako bi dovezao nove putnike. Njegovo je pristanište privremeno jer mu je svrha da stalno dolazi i odlazi kako bi nove putnike dovodio i odvodio. Sve se mijenja osim traganja. Nakon izrona iz teksta ono što ugledate neka je nova, romansirana stvarnost objašnjena jezikom punim prijekora, strasti i melankolije. Kako mu u dočaravanju ove permanentne beznadnosti pomaže pjesnički jezik kojim se služi? Vrlo jednostavno. Ljubav prema drvu prikazana je pjesničkim slikama kakve nalazimo u poeziji, simbolima, metaforama, hermetičnim prikazom odnosa s drugim ljudima. Šeparović se ne vezuje ni uz kakve priče, jer i sama je fabula nestalna, ona kao i ljudi i brodovi iščezava pa se ponovno pojavljuje. More koje ju okružuje samo podebljava metaforu. 

I opet dolazimo do mora. Nesavladivo je i tajanstveno. Stajati uz more i promatrati ga jest kao stajati uz svoj život i promatrati prkosne dubine i slojeve koji se otimaju razotkrivanju. Takve su i planine, takve su biljke, takvo je drvo. Ovi sjajni pisci povest će vas na svoja putovanja, a vi (pridržavajući se pritom hlada) možete zajedno s njima, uz more, uroniti u inspirativnu potragu za smislom.