Ovo ovako izrečeno bi čitaoca moglo navesti na trag da je posrijedi još jedna knjiga stvarnosne poezije koja nam donosi u direktnom prenosu nepatvoreno hroničarsko nizanje slika onoga što je preživljeno i sa čime se danas suočavamo. Međutim, ono što knjigu Ivane Bodrožić razdvaja od cijelog niza knjiga, koje nastoje kroz socijalni angažman i govorenje o aktuelnostima današnjice sažeti jedno iskustvo, jeste činjenica da ova autorica ne pristaje na pojednostavljivanje svog jezika, izbjegavajući u svakom pogledu njegovu parolašku plakatnost. Otuda se, kroz cikluse “Autoportret”, “Menstrualni”, “Muški”, “Besmrtni”, “Ljubavni” i “Epitaf”, susrećemo sa poezijom koja u samom jeziku traži najpodesniji način kako uhvatiti sve neravnine jedne stiješnjene ovovremene stvarnosti. Sve uspone i padove, sva poništavanja vlastitosti i njenu ponovnu izgradnju. Jezik jeste ta rijeka kroz čije se ponornice nastoji broditi, u njemu se utapa, kroz njega se izranja. Već uvodnom pjesmom, zapravo pjesmom koja je prolog ove knjige, “Autoportret”, Bodrožić jasno daje koordinate onoga što će biti njene poetičke preokupacije cijelim tokom Usijavanja. Otuda ova pjesma jeste i cijeli jedan program, ključ kojim ulazimo u tkivo izraza ove autorice, čime nam se ocrtava okvir svega onoga što u konačnom donosi njena poezija: Ja sam čelo u vrućici/Prekriveno gazom natopljenom/Komovom rakijom;/Ja sam grba na bakinim leđima/Koja noću klipše do dječjeg dispanzera/; Ja sam glava s plastičnim vijencem/Na prvoj pričesti i pijanim dedom/Koji navaljuje kroz prozor/; Ja sam teret koji majka vuče kroz život/Ja sam njezina vječna briga/I mračna kći/; Ja sam nepostojeći grob svoga oca/Politički neprijatelj svoga brata/Kojeg može gledati samo preko nišana/Ja sam svađa za obiteljskim stolom/; Ja sam bivša, ona njegova,/Mračni predmet žudnje/; Ja sam ruke u mlakoj peleni koje donose olakšanje/Sisa koja zaustavlja dernjavu/Ja sam rupa bez dna u koju se poseže/Bez pitanja/; Ja sam zaleđeni osmijeh/Pluća puna dima i plitkog daha/Noga za koju se hvata u panici od čudovišta/Od obijesti/Od dosade/Od neodređenog bola/; Ja sam orgazam koji tješi/Ja sam neodgovoreni poziv/Ja koja nisam sam najviše ja/; Ja sam u tišini/Gledam u nebo, u krošnju/Čudim se koliko još/Zašto baš ja/Kad nisam, nisam nimalo ja.

Ono što jeste posebno važno unutar ove pjesničke knjige odnosi se na trajno nemirenje sa datostima onakvim kakve one jesu. Usijavanje je jedna vrsta pobune usuprot svakom okoštavanju i pristajanju na poraz. Iako ćemo iz pjesme u pjesmu prepoznavati nanose neprestanih konvulzija koje određuju poziciju žene u okolnostima determinisanog označavanja njene društve uloge, pjesnikinja nam kroz jako lični, ali i intimni ton, pun slika ranjivosti, daje razloge za snagu i smisao odbacivanja poretka stvari kakve one jesu u krugu patrijarhalnog ugnjetavanja. Evo kako je to u pjesmi “Gladne djevojke”: Čime da vas nahranim/; Čujem iz vaših soba/Kad se spusti noć/Iz vaših kreveta koji mirišu/Po bademovom mlijeku i prvoj/Vlazi rascvjetavanja/; Čujem glad/Iz vaših strukova/Iz vaših sklapel ključnih kostiju/Iz vaših svjetlucavih očiju/Iz vaših plavih tirkiznih roze kosa,/Čujem kako smo sve pogrešno/Čujem kako ječi praznina/Koju smo izbušili/U mekim i mlakim trbusima/Kako se rasipaju odrazi u pikselima/; Grme odjeci u vašoj purpurnoj nutrini/Nisi/Nisi/Nisi/; Pucketa nedovoljnost koju smo ušili/U vaše nježne pregibe/; Čime da vas nahranim/Kad glad dolazi kao nagrada i kazna/Kad nemam tog meda/Tog mlijeka/Tog voća/Tog jedrog mesa/Stvorenog od smisla i topline ovog svijeta/Da vam ponudim/; Naša je hrana ravnodušnost od koje/Pucamo i koju povraćamo,/Njeno podrijetlo je pohlepa./; Čime da vas nahranim/Kad su mi ruke prazne/Kad ništa nije kako smo obećali.

STRAH I SNOVI

Taj osjećaj brojnih ograničenja i iznevjerenih nadanja se pak kontrastira na drugačiji način u pjesmi “Usijavanje”, njome se jednom introspekcijom i propitivanjem svakog smisla vlastite osobnosti i mogućnosti djelovanja dovodi do maksimalnog napona želja da se bude, da se suprotstavlja i da se progovara o ranjivostima kao o onome što nas čini neponovljivim bićima. Drugačije govoreći, samo dok se plaši, čovjek zaista postoji i sanja, ma koliko mučenje u nekim trenucima prevazilazilo granice onoga što se može podnijeti, iz njega izrasta iznova ozelenjeno stablo osjećanja sebe, dolaska do sebe i oslobađanja od svakih nametnutih okova. Ovako to sažima Ivana Bodrožić u pomenutoj pjesmi: Dokle god postoji nešto za što misliš/Ako se dogodi,/Neću preživjeti/Znači da počinješ živjeti./; Dokle god ležiš noću/Širom otvorenih očiju/Dok te guši lupanje srca u grlu/Dok se tijelo grči/Na najmanji šum u tami/; Dok provjeravaš dišu li djeca/Dok se moliš/A ne vjeruješ/Dok se nadaš/Kada više nema ni najmanjeg uporišta/Za nadu/; Dokle god vjeruješ/Neće ova bolest/Neće ovaj rat/Neće ova ljubav,/Neće umrijeti;/Dok istodobno umireš sa svakom pomisli na kraj/Tvoj milijarditi život svijetli na vrhuncu/; I nijedan smiraj neće biti blizu/Pravom životu na korak od smrti./

Pjesma “Sjeme” nas pak vraća iznova na istu tu tačku, iz njene tragičnosti, iz bola i smrti, iz nasilja koje se prikriva i koje se prešućuje, još jednom se rađa nada da nije uzalud, da ni jedna žena čiji je život pretvoren u statističke brojeve u crnim hronikama ne smije ostati zaboravljena. Jednom si mi ispričala/Još dok sam bila mala/Kakav je to zvuk/Kad tijelo udari o beton/Tijelo s četvrtog kata,/Tijelo žene,/Žene kao ti onda/Ili sada ja/Kada je to grunulo,/Rekla si,/Izletjela sam na balkon,/Taj zvuk/I onda jauci/Pala je napola u ruže/Polomila ruke i noge/Dobila invalidsku/Svi su poslije pričali/Kao slučajno,/Dohvaćala štipaljke/Ti si bila prvi red,/A ja sam dobila sjeme,/Tvoj čeznutljivi pogled/Prema bašti/; Noću dok ležim/Zamišljam taj zvuk/Tijela o beton/Majke o kćer/Dana o noć/Zalijevam ga u ružičnjaku/Obilazim otada.

Pjesnička knjiga “Usijavanje” Ivane Bodrožić govori nam da poezija još uvijek može svojom snagom pomjeriti bar male stijene u nama, da njen smisao leži u želji da se progovori uprkos svemu, odnosno da jezik još uvijek nije izgubio svoju primarnu snagu, da prenosi ono neizrecivo, ono o čemu se sanja, ono što boli i raduje. Svojim ritmom koji u kaskadama pred čitaoca iznosi dojmljive i snažne slike, sa emocijom koja nije plastična, već suštinska i duboka, ova autorica uspjela je dosegnuti one najtananije niti koji pjesnički iskaz još uvijek čini posebnim i nezamjenjivim.

Članak je izvorno objavljen na portalu Oslobođenje.ba

Piše: Đorđe Krajišnik

Kupi knjigu!