Autor: Slavenka Drakuliu0107

Zau0161to piu0161eu0161 o ratnim zlou010dincima, upitala me prijateljica kada sam joj rekla da idem na pet mjeseci u Haag pratiti suu0111enja na Meu0111unarodnom kaznenom sudu. Shvatila sam kako je svojim pitanjem ustvari u017eeljela reu0107i: zar ti veu0107 nije dosta svega toga? Da, naravno da mi je bilo dosta. Deset sam godina pokuu0161avala shvatiti i drugima objasniti razloge za rat, kako je do njega dou0161lo i kako je nepovratno promijenio ljude oko mene, bau0161 kao i mene samu. Htjela sam za promjenu pisati o neu010dem drugom. Ali misli su mi se stalno vrau0107ale na rat. Jou0161 uvijek ga nisam mogla jednostavno ostaviti za sobom, bilo je tu previu0161e pitanja, previu0161e nedovru0161enih priu010da. Ovaj rat bio je neu0161to u0161to ja, kao ni mnogi drugi, nisam mogla zamisliti. Nikad nisam ni pomislila da je to u Jugoslaviji uopu0107e moguu0107e i na neki sam se nau010din s time morala suou010diti.u00a0

Pisanje je jedan od nau010dina. Ali ou010dito ni dvije knjige o ratu nisu bile dovoljne. Uostalom, rat je izmijenio i moj u017eivot. Suou010dena s nacionalizmom, moja je ku0107i 1991. napustila Hrvatsku i otiu0161la u inozemstvo. Izgubila sam zemlju u kojoj sam rou0111ena i mnoge prijatelje. Moja je domovina postala gotovo nacionalno homogena Hrvatska. Izbau010dena iz javnog u017eivota, sve sam viu0161e vremena provodila u inozemstvu, dok se jednoga dana nisam obrela u u0160vedskoj, koja je sada moja druga domovina.

U Berlinu prije otprilike tri godine predstavljala sam u knjiu017eari svoj roman Kao da me nema. Kao i obiu010dno, nakon u010ditanja na redu je diskusija s publikom. Tom je prilikom jedan mladiu0107 ustao i upitao me razmiu0161ljam li o tome da sada napiu0161em knjigu iz perspektive pou010dinitelja zlou010dina. u201cNe, ne razmiu0161ljam!u201d odgovorila sam gotovo prebrzo, kao da bi veu0107 i sama pomisao na to bila zlou010din.u00a0

Istina, moje knjige o ratu napisane su iskljuu010divo iz perspektive u017ertve. Uu017eas rata se i mou017ee opisati samo iz te perspektive, smatrala sam. Svijet je o pou010diniteljima ionako znao veu0107 previu0161e. Koliko je samo u010dlanaka napisano o Slobodanu Milou0161eviu0107u? Tisuu0107e i tisuu0107e. S vremenom su Slobodan Milou0161eviu0107, Radovan Karadu017eiu0107 i Ratko Mladiu0107 po zastupljenosti u medijima dostigli status filmskih zvijezda; viu0161e se nitko ne sjeu0107a njihovih zlou010dina.u00a0

Ako pokuu0161am pisati s tou010dke glediu0161ta pou010dinitelja, ako ih pokuu0161am shvatiti, koliko je to onda blizu opravdanja za njihove zlou010dine? Mou017eemo li ratne zlou010dince ustvari razumjeti? I u0161to je najvau017enije, zau0161to bismo uopu0107e pokuu0161ali? Ta su mi pitanja odjekivala u glavi dok sam razmiu0161ljala kako je zapravo znau010dajno u0161to mi je od svih zemalja takvo pitanje postavljeno upravo

u Njemau010dkoj.

Nisam odmah shvatila da sam na pitanje mladog Nijemca reagirala samoobranom. Jednako tako kao u0161to su ljudi reagirali dvije godine poslije kada bih im rekla da piu0161em o pou010diniteljima,

tj. ratnim zlou010dincima. Zau0161to te oni zanimaju u2013 to su monstrumi, govorili su.

Takve je reakcije lako razumjeti. Ratni su zlou010dinci pou010dinili neopisive zlou010dine i nitko ne u017eeli na bilo koji nau010din s njima biti povezan. Ali to nam ne pomau017ee da shvatimo kako su takvi zlou010dini bili moguu0107i. Ako vjerujemo kako su zlou010dinci monstrumi, to je zato u0161to u017eelimo stvoriti udaljenost izmeu0111u njih i obiu010dnih ljudi, potpuno ih iskljuu010diti iz ljudskog roda. U tome idemo u010dak toliko daleko da kau017eemo kako su njihovi zlou010dini u201cnehumaniu201d, kao da zlo, bau0161 kao i dobro, nije dio ljudske prirode.u00a0

U pozadini takva razmiu0161ljanja leu017ei silogizam: obiu010dni ljudi nisu mogli uu010diniti ono za u0161to su ovi monstrumi bili sposobni. Mi smo obiu010dni ljudi, dakle u2013 nismo sposobni za takve zlou010dine. Ali kada se pribliu017eimo stvarnim ljudima koji su ih pou010dinili, vidimo da se silogizam ne da primijeniti.u00a0

Godine 1993. pratila sam suu0111enje Borislavu Heraku, Srbinu iz Bosne koji je na sarajevskom sudu osuu0111en na smrt (kasnije mu je kazna smanjena na dou017eivotni zatvor) za u0161esnaest silovanja i ubojstvo 32 civila (dvanaest od njih bile su u017eene koje je silovao) te za sudjelovanje u ubojstvu oko 220 Muslimana. Moje je najveu0107e razou010daranje bilo to u0161to je on izgledao kao svaki drugi u010dovjek, susjed ili rou0111ak, u010dak prijatelj.u00a0

Gotovo sam ou010dajno tragala za znakovima ludila u njegovim ou010dima ili bilo kojim dokazom da je drugau010diji u2013 ukratko, da je monstrum kojega sam u njemu u017eeljela vidjeti. I nisam bila jedina. Bilo ih je puno prije mene. Je li lou0161 karakter uzrok ljudske okrutnosti ili nije? Ima li u svakoj zajednici odreu0111eni postotak ljudi koji su patolou0161ke osobnosti i koji su u stanju pou010diniti najgore zlou010dine ako se nau0111u u prilici? Ta pitanja zacijelo nisu novijeg datuma. Postoji cijela knjiu017enica kompetentno napisanih knjiga na tu temu, pogotovo nakon Drugog svjetskog rata. O tome su pisali npr. Raul Hilberg, Theodor Adorno, Zyg munt Bauman, John Steiner, Ervin Staub i mnogi drugi. Ali problem nastaje kada se osobno suou010dite s takvim sluu010dajevima. Pitanje prirode njihovih postupaka mou017eda je staro, ali i danas jednako vau017eno kao i nakon Drugog svjetskog rata.

Naravno da ima zlou010dinaca koji graniu010de s patolou0161kim (Goran Jelisiu0107 jedan je od njih), ali koliu010dina i brutalnost pou010dinjenih zlou010dina, na primjer masovna silovanja u Bosni, ukazuju ili na to da je broj takvih bolesnika neobiu010dno velik, ili je ipak u pitanju neu0161to drugo.

U knjizi Obiu010dni ljudi (Ordinary Men) ameriu010dki se povjesniu010dar Christopher Browning bavi ovom dilemom analizirajuu0107i primjer 101. rezervnog bataljuna i njegovom ulogom u primjeni u201ctrajnog rjeu0161enjau201d za u017didove u Poljskoj. Browningov je zakljuu010dak da ti Nijemci koji su prvi poslani da ubiju tisuu0107e poljskih u017didova nisu bili posebno izabrani niti su na bilo koji nau010din razliu010diti od ostalih. Naprotiv, bataljun se sastojao od ljudi iz svih druu0161tvenih slojeva, i zaista je predstavljao prosjek populacije, to jest u201cobiu010dne ljudeu201d.

Ali ako karakter uvjetuje ljudima da se ponau0161aju patolou0161ki, a takve je sluu010dajeve nemoguu0107e iskljuu010diti, nema bau0161 puno razloga da se bavimo Herakom, Jelisiu0107em i drugima poput njih. To je, naime, korisno koliko i prouu010davanje kukaca u Amazoni. Takvi nam sluu010dajevi samo govore da postoje ljudi koji su ludi ili bolesni i, prema tome, njihovo ponau0161anje nema veze s ponau0161anjem obiu010dnih ljudi koji nisu ni ludi ni bolesni.

u0160to sam se viu0161e bavila pojedinau010dnim sluu010dajevima ratnih zlou010dinaca, to sam manje vjerovala da se radi o monstrumima. u0160to ako su oni obiu010dni ljudi, koji su pod odreu0111enim okolnostima donijeli nemoralne i pogreu0161ne odluke? u0160to nam to govori o nama samima? Iz dana u dan promatrajuu0107i optuu017eenog u sudnici, u pou010detku se pitate, bau0161 kao i Primo Levi, u201cZar je to u010dovjek?u201d Ne, to nije u010dovjek, prejednostavan je odgovor. Jer svakim posjetom sudnici kriminalci postaju sve ljudskiji.u00a0

Nakon samo nekoliko dana imate osjeu0107aj da ih dobro poznajete. Promatrate njihova ruu017ena ili u010dak lijepa lica, sitne navike poput zijevanja ili pisanja biljeu0161ki, u010deu0161kanja po glavi ili u010diu0161u0107enja noktiju i morate se zapitati: u0161to ako je i ovo u010dovjek? S druge strane, u0161to ih bolje poznajete, to se viu0161e pitate kako su mogli pou010diniti takve zlou010dine u2013 ti konobari i taksisti, uu010ditelji i seljaci koji sjede u sudnici preko puta. I u0161to viu0161e shvau0107ate da bi ratni zlou010dinci mogli biti obiu010dni ljudi, to se viu0161e pou010dinjete bojati.u00a0

Naravno, zato jer to je puno gore nego da stvarno jesu u010dudoviu0161ta. Ako su oni obiu010dni ljudi, a ipak su pou010dinili ratne zlou010dine u2013 to znau010di da bi ih mogao pou010diniti i svatko od nas. Sada tek razumijete zau0161to je zapravo lako i ugodno ratne zlou010dince proglasiti u010dudoviu0161tima, umjesto slou017eiti se s Ervinom Staubom da je u201czlo koje proizlazi iz obiu010dnog razmiu0161ljanja i koje su pou010dinili prosjeu010dni ljudi norma, a ne iznimkau201d.

Izgleda da je brutalnost u ratu viu0161e pravilo nego iznimka, viu0161e stvar okolnosti nego karaktera. Ako je to zaista sluu010daj, onda nitko od nas ne mou017ee biti siguran kako bi se ponio u odreu0111enim okolnostima. Ukratko, za to nema garancije; brojni psiholou0161ki testovi to su dokazali (npr. poznati pokus Philipa Zimbarda u2013 uzrokovanje boli na zapovijed). Iako je ovaj zakljuu010dak zastrau0161ujuu0107i, upravo je to razlog da se o odreu0111enim okolnostima i ljudskim reakcijama na njih viu0161e sazna. Zato treba u0161to viu0161e saznati o pou010diniteljima i kako su to postali.u00a0

Mladi Nijemac iz publike imao je pravo. Jedino ako shvatimo da su pou010dinitelji ljudi poput nas (s vrlo malo iznimaka), mou017eda mou017eemo postati svjesni opasnosti da i sami podlegnemo takvu pritisku. Meu0111utim, ostaje nam jou0161 jedno pitanje: u0161to se obiu010dnom u010dovjeku mora dogoditi da u dojuu010derau0161njem kolegi ili susjedu ugleda neprijatelja? Kako je moguu0107e da mru017enja, poniu017eenje, brutalnost, pa u010dak i ubojstvo, postanu legitiman nau010din ponau0161anja?u00a0

Jedan od policajaca iz 101. bataljuna priznaje da za njih u017didovi nisu bili ljudska biu0107a. Ali koji politiu010dki, druu0161tveni i psiholou0161ki procesi omoguu0107avaju takvo razmiu0161ljanje? u0160to omoguu0107uje takvu masovnu mru017enju i uzrokuje u201cetniu010dko u010diu0161u0107enjeu201d koje slijedi?

Vjerojatno bi bilo pretjerano neku od dru017eava s podruu010dja bivu0161e Jugoslavije usporediti s nacistiu010dkom Njemau010dkom. Ali postoji jedan element koji tu usporedbu u010dini moguu0107om, a to je kreiranje u201cDrugogau201d kao objekta mru017enje. Za pou010detak, vau017eno je taj objekt identificirati i pruu017eiti uvjerljive razloge za mru017enju. Meu0111utim, razlozi ne moraju nuu017eno biti racionalni ili istiniti. Najvau017enije je da su uvjerljivi, jer tako ljudima postaju prihvatljivi.u00a0

Obiu010dno su osnova za takvo u201cobjau0161njenjeu201d mitovi (mit o Srbima kao u201cnebeskom naroduu201d, ili o tisuu0107ljetnom hrvatskom snu o vlastitoj dru017eavi, npr.) i predrasude (Srbi su primitivni, Hrvati su nacisti, Muslimani su glupi). Ali jou0161 je bolje ako su ti mitovi i predrasude zasnovani na stvarnosti, na povijesti ranijih sukoba ili kulturnim i vjerskim razlikama.

Objekt mru017enje mogu tako postati ljudi koji pripadaju drugoj naciji, plemenu (Hutu, Tutsi) ili rasi. Zadatak je propagande da tu razliku oformi i da tako stvori osjeu0107aj kako s druge strane prijeti opasnost, da bi dou0161lo do veu0107e homogenizacije. Najvau017eniji je nau010din uvou0111enja mru017enje: najdjelotvornije je ako se ljudi na mru017enju privikavaju polako, korak po korak, sve dok ona ne postane dio svakodnevnog u017eivota.

Pod dojmom u201cdokazau201d o razlikama, iscrpnih opisa pritisaka i patnje u masovnim medijima u2013 pravih ili izmiu0161ljenih u2013 u201cDrugiu201d s vremenom izgube svoje pojedinau010dne osobine. Viu0161e nisu poznanici ili struu010dnjaci s imenima, navikama, izgledom ili karakterom, veu0107 ih se umjesto toga svodi na u010dlanove neprijateljske skupine. Ako se osobu na takav nau010din deindividualizira i svede na puku apstrakciju, u010dovjek postaje slobodan da je mrzi jer je moralna prepreka veu0107 sruu0161ena.u00a0

Ako je u201cdokazanou201d da neprijatelji viu0161e nisu ljudska biu0107a, viu0161e se prema njima ne moramo ponau0161ati kao da to jesu. Nema veze u0161to tako i sami sebe svodimo na apstraktnu kategoriju, jer ni mi sami viu0161e nismo pojedinci. U ou010dima u201cneprijateljau201d i mi smo u201cDrugiu201d.

Pou010detak rata u bivu0161oj Jugoslaviji nije se razlikovao od opisa u dnevniku Victora Klemperera 1933. u2013 1941. Bit u0107u svjedok, gdje opisuje kako je, malo-pomalo, antisemitizam postao normalan nau010din miu0161ljenja i ponau0161anja u Njemau010dkoj tog vremena. Takvo poimanje polako se nametne i samoj u017ertvi: Klemperer, i sam u017didov, godinama to nije u017eelio uvidjeti.

Kao i u Njemau010dkoj, i u Hrvatskoj devedesetih ljudi bi prvo prestali pozdravljati osobu druge nacionalnosti, mou017eda samo iz straha da ostali ne bi vidjeli kako je pozdravljaju. Mou017eda se u010dini nevjerojatnim, ali taj mali, naizgled nebitan ustupak, u010din prilagodbe novoj stvarnosti sveukupne nacionalne homogenizacije, veu0107 vas stavlja na opasan put. Ta vrst oportunizma u2013 okretanje na drugu stranu, u0161utnja i kukaviu010dluk u2013 ustvari je utrla put tome da netko pou010dini ratne zlou010dine u ime istog tog nau010dela izdvajanja i uklanjanja u201cDrugihu201d.

Veu0107ina se ljudi u Hrvatskoj, Srbiji i Bosni ubrzo prilagodila mjeu0161avini dru017eavne propagande, oportunizma, straha i nezainteresiranosti, koji su postali norme ponau0161anja. Bilo je vrlo malo onih koji su bili u stanju javno se oduprijeti opu0107oj atmosferi.u00a0

Naravno da se mora razlikovati u010dovjeka koji ne pozdravlja susjeda Srbina ili Muslimana od onoga koji je sudjelovao u njihovu ubojstvu u2013 bau0161 kao u0161to postoji razlika izmeu0111u dru017eave koja Srbima ne izdaje osobne dokumente i one koja nareu0111uje nou0161enje u017eute zvijezde. Ali u krajnjem sluu010daju, odvrau0107anje pogleda ili u0161utnja pred nepravdom i zlou010dinom znau010de suradnju s politikom u010dije je nau010delo smrt i uniu0161tenje. I bez obzira na to je li ta suradnja dobrovoljna ili nije, rezultat je isti.

Desetljeu0107e nakon izbijanja rata na Balkanu treba imati na umu da smo taj rat omoguu0107ili mi sami, obiu010dni ljudi, a ne neki tamo luu0111aci. Mi sami smo jednoga dana prestali pozdravljati susjeda druge nacionalnosti, a taj je u010din veu0107 sutradan omoguu0107io otvaranje koncentracijskih logora u nau0161e ime. u010cinili smo to jedni drugima. Mou017eda je upravo to dobar povod za razmiu0161ljanje: nije li suviu0161e jednostavno izvesti stotinjak ljudi pred sud u Haagu? u0160to je s ostalima koji su prihvatili ideologiju koja je u smrt odvela 200.000 ljudi?u00a0

Mou017eda nisu vjerovali u nju, ali svakako se nisu ni bunili. Ako je istina da ne postoji kolektivna krivnja, postoji li kolektivna nevinost? U Hrvatskoj se u010desto moglo u010duti kako se u Haagu sudi ne samo nekolicini ratnih zlou010dinaca veu0107 i u201cdomovinskom ratuu201d i u010ditavom hrvatskom narodu. Drugim rijeu010dima, krivnja nije pojedinau010dna. Jou0161 smo uvijek zarobljenici kolektivizma. Krivnja trau017ei individualizaciju, i to je nau010delo koje zastupa Tribunal. Ne mou017ee se cijeli narod, hrvatski ili bilo koji drugi, smatrati krivim za ratne zlou010dine. Ali se u010ditav narod mou017ee smatrati politiu010dki i moralno odgovornim.u00a0

Ljudi su u Srbiji dva puta izglasali Slobodana Milou0161eviu0107a za predsjednika Srbije i jednom za predsjednika Jugoslavije. Hrvati su dva puta izglasali Franju Tuu0111mana za predsjednika. Izbori su bili slobodni. Ako se Nijemci smatraju odgovornima za podru0161ku Hitleru, zau0161to Srbi ne bi bili odgovorni za podru017eavanje Milou0161eviu0107a ili Hrvati za podru017eavanje Tuu0111mana?u00a0

Nijedan od njih nije mogao opstati na vlasti toliko dugo bez podru0161ke svoga naroda. Glasajuu0107i za Milou0161eviu0107a ili Tuu0111mana, ljudi su glasali za politiku u201cetniu010dkog u010diu0161u0107enjau201d. Osim ako, poput nekih Nijemaca, neu0107e tvrditi da nisu znali za u0161to glasaju. Ali Srbija i Hrvatska premalene su da bi mogle koristiti taj argument. Previu0161e je ljudi u pet godina rata imalo izravne veze s u201cetniu010dkim u010diu0161u0107enjemu201d da bi bilo tko ozbiljno mogao tvrditi da u201cnije znaou201d.u00a0

Znali su i slagali su se ili ih nije bilo briga. To je glavni razlog zau0161to danas ni u Srbiji ni u Hrvatskoj ne u017eele raspravljati o ratnim zlou010dinima, ili ratu opu0107enito, osim ako se ne radi o u201cjunau010dkom obrambenom ratuu201d.u00a0 Nije ugodno shvatiti da ste sudionik. Ali je nuu017eno shvatiti da je sudioniu0161tvo stvar izbora u2013 i priznati sebi da ste krivo odabrali. Na neki nau010din, ne bi trebalo smatrati odgovornima samo ratne zlou010dince veu0107 i ljude koji su ih omoguu0107ili.

Suu0111enja ratnim zlou010dincima nisu vau017ena samo zbog ljudi koji su ubijeni, veu0107 i zbog onih koji su ostali u017eivi. Na kraju, ono u0161to je najvau017enije u vezi s ratnim zlou010dincima i zau0161to je potrebno promotriti ih izbliza jest pitanje: u0161to bih ja uu010dinio u takvoj situaciji?