Laurids Madsen jednom je uzašao na Nebo, ali se s njega i spustio
zahvaljujući svojim čizmama.
Nije se vinuo u visine do vrhova najviših jarbola, tek otprilike do
visine glavnog jarbola kakva jedrenjaka. Ali našao se pred vratima Raja
i vidio svetog Petra, iako mu je čuvar vrata zagrobnog svijeta pokazao
tek svoju guzicu.
Laurids Madsen trebao je umrijeti. No smrt ga nije željela, pa se
promijenjen vratio u život.
Prije no što je Laurids Madsen zbog svog posjeta Nebu postao slavan,
o njemu se govorkalo da je vlastoručno pokrenuo rat. Kada mu je
bilo šest godina, more mu je oduzelo oca Rasmusa, a već s četrnaest iz
Marstala se sam otisnuo na pučinu, na brodu Anna. Za tri je mjeseca
Anna doživjela brodolom u Baltičkom moru. Posadu je spasio američki
brig, i otad je Laurids Madsen sanjao o Americi.
S osamnaest je položio kormilarski ispit u Flensburgu, i iste je godine
opet doživio brodolom, ovaj put uz norvešku obalu, kod Mandala,
gdje je proveo čitavu jednu hladnu, listopadsku noć na grebenu koji su
zapljuskivali valovi, motreći hoće li naići kakav spas. Pet je godina
plovio svjetskim morima. Bio je na jugu kod rta Horna i slušao kričanje
pingvina u mrkloj noći. Bio je u Valpara.su, vidio zapadnu obalu Amerike
i Sydney, gdje zimi drveću umjesto lišća otpada kora i gdje skakuću
10
klokani. Upoznao je djevojku grožđanih očiju po imenu Sally Brown,
govorio nam o mjestima gdje je bio: Foretop Street, La Boca, Barbary
Coast, Tiger Bay. Prepričao nam je mornarsku tradiciju pri prvom
presijecanju ekvatora, kada je pozdravio kralja Neptuna i osjetio grbu
dok je brod prelazio preko zamišljene linije. Morao je tom prilikom
piti slanu vodu, riblje ulje i ocat; krstili su ga u katranu, čađi od svjetiljki
i ljepilu, obrijali ga hrđavim nožem otkrhnute oštrice, pa mu porezotine
njegovali solju i vapnom. Morao je poljubiti boginjavi Amfitritin obraz
boje okera i gurnuti nos u njezinu bočicu za miris napunjenu podrezanim
noktima.
Nema gdje Laurids Madsen nije bio.
Kao, uostalom, i mnogi drugi. Samo što se nitko drugi nije vratio
s fiks-idejom da je sve u Marstalu premaleno i, pokušavajući to dokazati,
uporno govorio jezikom koji je nazivao američki. Godinu je dana jedrio
na fregati Neversink i naučio taj strani jezik.
“Givin nem belong mi Laurids Madsen”, govorio je.
Imao je tri sina i jednu kćer s Karoline Grube iz Nove ulice: Rasmusa,
kojeg je nazvao po ocu, Esbena i Alberta. Djevojčica se zvala Else i bila
je najstarija. Rasmus, Esben i Else sličili su majci, bili su nižeg rasta
poput nje, i šutljivi. Albert je sličio ocu. Već je kao četverogodišnjak
bio visok kao tri godine stariji Esben. Povazdan je kotrljao jedno englesko
topovsko tane od lijevanog željeza i stalno ga pokušavao podići
u naručje. Savinuo bi koljena i ukočio pogled, ali još mu je bilo preteško.
“Heave away, my jolly boys! Heave away my bullies!” bodrio je Laurids
najmlađeg sina, promatrajući kako se trsi.
To im je topovsko tane tijekom engleske opsade Marstala tisuću
osamsto sedme godine propalo kroz krov kuće u Križnoj ulici. Baka
se toliko uplašila da je nasred kuhinjskog poda rodila Lauridsa. Kada
ga Albert ne bi nekamo otkotrljao, tane je sveudilj zauzimalo isto to
mjesto u kuhinji, i Karoline se njime služila za tucanje sjemena gorušice.
“To si možda i ti sam najavljivao svoj dolazak”, rekao je Rasmus
jednom prilikom Lauridsu. “Toliko si velik bio kada si došao na svijet.
Da te ispustila roda, propao bi kroz krov kao i englesko topovsko tane.”
11
“Finggu”, rekao je Laurids podigavši prst u zrak.
Htio je djecu podučiti američkom jeziku.
Fut, to znači stopalo. Pokazao je na čizmu. Maus su usta.
Protrljao je trbuh sjedajući za stol i pokazao zube.
“Hanggre.”
Svi su shvatili da je gladan.
Majka je misis, tata papa tru. Kada Laurids nije bio prisutan, govorili
su majka i otac kao i sva druga djeca, svi osim Alberta. On je s ocem
bio najbliži.
Za djecu je bilo mnogo naziva. Pikinini, bullies i heartis.
“Laikim tumas”, obratio se Laurids Karoline i napućio usne kao da
će je poljubiti.
Posramljeno se zasmijuljila, a onda naljutila.
“Ne budi budala, Lauridse”, rekla je.
12
Zaratilo se s Nijemcima za Schleswig-Holstein s druge strane
Baltičkog mora. Bilo je to tisuću osamsto četrdeset i osme godine,
i stari
je carinski upravitelj De la Porte to saznao prvi jer mu je provizorna
pobunjenička vlada u Kielu poslala Proglas sa zahtjevom da joj
se izruče carinske škrinje.
Uzbunio se čitav Marstal, odmah smo se složili da ćemo osnovati
domobranstvo. Na čelu mu je bio mladi učitelj iz Risea, kojeg smo otad
nazivali Generalom. Na svim su najvišim točkama otoka postavljeni
svojevrsni svjetionici: užad je zavezana na visoke stupove i postavljene
su bačve napunjene starim lišćem i katranom. Ako bi se neprijatelj
pojavio, zapalili bi bačve napunjene katranom i vinuli ih u visine da
signaliziraju približavanje rata s mora.
Svjetionika je bilo i na Knasterbjergu i uz litice kod Vejsn.sa, i naša
je obalna straža posvuda patrolirala i nadzirala more.
Sve te priče o ratu Lauridsu su bile previše, on ionako nikada nije imao
poštovanja ni prema čemu. Jedne večeri, kada se vraćao kući iz zaljeva
Eckernf.rde, prošao je uz Vejsn.s, doplovio bliže obali i glasno doviknuo,
tako da je sve odjekivalo: “Nijemci su mi za petama!”
Koju minutu poslije već je gorjela bačva na vrhu brda. Za njom se
13
zapalila bačva na Knasterbjergu i vatra se proširila otokom, sve do
Synnesh.ja, udaljenog gotovo dvadeset kilometara, sve dok čitav otok
.r. nije gorio kao krjesovi na Ivanje.
Laurids je ležao u čamcu dok su lomače plamtjele i grohotom se
smijao prouzrokovanom metežu. Ali kada je pristao u Marstal, vidio
je da su svugdje svjetla upaljena, ulice su bile pune ljudi, unatoč tome
što je bilo kasno navečer. Izvikivale su se nerazumljive zapovijedi, neki
su plakali, preklinjali. Ratoborna je skupina ljudi već marširala Poljičkom
ulicom naoružana kosama, vilama, a poneko i puškom. Ustrašene
su mlade majke trčale ulicama u naručjima stišćući vrišteću nedonoščad,
uvjerene da će im Nijemci nabiti potomke na bajunete. Kod
zdenca na križanju Poljičke i Zapadne ulice kapetanova se supruga
svađala sa služavkom. Supruzi je palo na pamet da se od Nijemaca
sakriju u zdencu, i zapovjedila je služavki da u duboku crnu rupu skoči
prva.
“Poslije vas”, rekla je služavka.
I mi smo muškarci komandirali jedni drugima, ali u našem je gradu
bilo previše kapetana da bi ikome palo na pamet slušati tuđe zapovijedi,
i jedino oko čega smo se uspjeli složiti, što smo se svečano zakleli, bilo
je da ćemo živote dati samo po što skupljoj cijeni.
Kada je košmar stigao i do župnog dvora pastora Zachariassena na
Crkvenoj cesti, koji je te večeri priređivao prijem, jedna se gospođa
onesvijestila od uzrujanosti, ali pastorov je dvanaestogodišnji sin Ludvig
zgrabio žarač da obrani domovinu od nadirućeg neprijatelja. Kod
učitelja Isagera, koji je ujedno obnašao i dužnost crkvenjaka, obitelj se
pripremala za nadolazeći napad. Svu je dvanaestoricu sinova, koji su
se okupili kod kuće da proslave rođendan debele gospođe Isager, majka
opremila glinenim zdjelama punima pepela i zapovjedila im da bace
pepeo u lice svakog Nijemca koji se usudi navaliti na crkvenjakovu
kuću.
Na čelu te skupine, koja je sada Poljičkom napredovala prema Užarskoj
ulici, nalazio se stari Jeppe, mahao je vilama i urlajući izazivao Nijemce
da samo dođu ako se usude. Mali se tesarski šegrt, Laves Petersen,
14
morao vratiti kući. Hrabro je bio prebacio pušku preko ramena i džepovi
samo što mu nisu prsnuli od metaka, ali usred marša sjetio se da
je barut zaboravio kod kuće.
Kod marstalskog mlina, naoružana vilama, spremno ih je čekala
krupna mlinarova žena, gospođa Weber, i zahtijevala da se pridruži
bitki, i u toj općoj zbrci, a možda i zato što se držala dojmljivije od
većine nas muškaraca, odmah smo i za nju otvorili mjesto u našim
krvožednim redovima.
Lauridsa, i inače vrlo tankoćutna svata, toliko je dirnuo taj opći borbeni
duh da je i on otrčao kući da pronađe kakvo oružje. Karoline i četvero
djece uplašeno su se skrivali pod jedaćim stolom u salonu, kada je on
uletio unutra i veselo poviknuo: “Dođite, djeco, idemo u rat.”
Začuo se tup udarac, to se Karoline glavom udarila o donju stranu
jedaćeg stola. Na jedvite se jade iskobeljala ispod stolnjaka i uspravila,
uzrujano vičući na njega: “Ma jesi ti sišao s uma, Madsene? Nije djeci
mjesto u ratu!”
Rasmus i Esben poskakivali su na mjestu.
“Hoćemo ići! Hoćemo ići!” vikali su uglas. “Molim te da idemo.”
Maleni je Albert već dokotrljao topovsko tane.
“Ma jeste vi svi poludjeli?” dreknula je majka i opalila pljusku najbližem.
“Da ste se odmah vratili pod stol!”
Laurids je istrčao u kuhinju da si izabere odgovarajuće oružje, ali
nije pronašao ništa praktično.
“Gdje držimo tavu?” viknuo je u boravak.
“Ne može”, viknula je Karoline. “Prste k sebi od moje tave.”
Laurids se zbunjeno ogledavao.
“Dobro, onda ću uzeti metlu”, obznanio je i dotrčao natrag u salon.
“Sad će ti Nijemci vidjeti svog boga.”
Čuli su kako su se ulazna vrata zalupila za njim.
“Jesi čuo?” šapnuo je najstariji, Rasmus, Albertu. “Otac čak nije ni
govorio američki.”
“Luđak obični”, rekla je majka i odmahnula glavom u mraku pod
jedaćim stolom, gdje je ponovno potražila utočište. “Čuj, ide u rat
s metlom.”
15
Nastalo je opće veselje kada se Laurids pridružio krvožednom društvancu.
Jest on bio na glasu kao malo drzak, ali bio je krupan i snažan,
pa je bilo dobro imati ga na svojoj strani. A onda smo spazili metlu.
“Zar nemaš nikakvo drugo oružje?”
“Bit će ovo dovoljno dobro za Nijemce”, odgovorio je podižući
metlu. “Ovime ćemo ih pomesti iz naše zemlje.”
I mi smo se drsko nasmijali na njegovu šalu.
“Ostavite nekoliko vila za sobom”, rekao je Lars B.dker. “Poslije
ćemo na njih nabiti Nijemce, kada svi pomru.”
Izbili smo na otvorena polja. Do Vejsn.sa je bilo pola sata marša,
ali brzo smo napredovali, tjerao nas je borbeni duh. Stigli smo do
brežuljaka Drejbakkerne i vidjeli krjesove kako gore nad otokom, zbog
toga smo postali još krvožedniji. A onda smo iz mraka začuli konjska
kopita i ukipili se. Stiže neprijatelj!
Nadali smo se iznenaditi Nijemce na obali, ali teren je svejedno i dalje
bio na našoj strani. Laurids se postavio u borbeni položaj s metlom,
a mi drugi smo ga oponašali.
“Čekajte mene!” viknuo je netko za nama.
Bio je to tesarski šegrt, vratio se nakon što je otrčao kući po barut.
“Ššš!” ušutkali smo ga. “Nijemci su u blizini.”
Približili su se udarci kopita, ali sada smo jasno čuli da stiže samo
jedan konj. Iz mraka je izronio jahač. Laves Petersen podigao je pušku
i nanišanio. Laurids mu je spustio dlan na cijev puške.
“To je nadglednik Bülow”, rekao je.
Nadglednik je opkoračio konja s kojeg se cijedio znoj, crni bokovi
dizali su mu se i spuštali nakon naporna galopa. Podigao je ruku.
“Idite kući. Nema nikakvih Nijemaca u Vejsn.su.”
“Kako, ali gore nam svjetionici?” viknuo je Laves.
“Razgovarao sam s obalnom stražom”, rekao je Bülow. “Bila je to
lažna uzbuna.”
“A mi smo istjerani iz toplih kreveta. I to zašto? Nizašto!”
Gospođa Weber prekrižila je ruke i strogo se ogledala među nama,
kao da traži nekog drugog na koga će se okomiti, sada kada nam je
neprijatelj otkazao dolazak.
16
“Sada barem znamo da smo spremni”, rekao je nadglednik umirujuće.
“A najbolje će biti ako se nikada i ne pojave.”
Mrmljajući smo se složili. Ali premda smo vidjeli da je nadglednikovo
stajalište razumno, ipak smo se grdno razočarali. Bili smo spremni
suočiti se i s Nijemcima i sa smrću, ali ni Nijemci ni smrt nisu se iskrcali
na otok .r..
“Vidjet će ti Nijemci boga svoga”, rekao je Lars B.dker.
Shvatili smo da smo se umorili i pošli smo kućama. Počela je padati
hladna noćna kiša i šutjeli smo sve dok nismo stigli do mlina, gdje se
gospođa Weber odvojila iz našega snuždenog društvanca. Okrenula
se prema nama s vilama u ruci, kao da nam pokušava prodati kakvu
pušku.
“Da mi je samo znati”, rekla je prijeteći, “tko je taj šaljivdžija koji je
poštene ljude usred noći istjerao iz kreveta da bi ih poslao u rat.”
Svi smo se zagledali u Lauridsa, koji je stajao među nama s metlom
na ramenu.
Ali Laurids nije ustuknuo i nije spustio pogled. Zurio je ravno u nas.
A zatim je zabacio glavu i grohotom se stao smijati ravno u kišu.
S danskoga prevela Sandra Ljubas.
Knjiga Mi, utopljenici objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.
Add comment