Bez imena

Barcelona, 1905.

Godinama poslije rekli su mi da su je posljednji put vidjeli kada se uputila onom turobnom avenijom koja je vodila do kapije groblja Cementerio del Este. Padao je mrak, a ledeni sjevernjak navlačio je svod crvenih oblaka nad grad. Hodala je sama, drhteći od hladnoće i ostavljajući za sobom trag nesigurnih koraka u pokrivaču od snijega koji je počeo padati tijekom poslijepodneva. Stigavši na prag groblja, djevojka je načas zastala da povrati dah. Šuma anđela i križeva razabirala se s druge strane zida. Vonj na uvelo cvijeće, vapno i sumpor dotaknuo joj je lice, pozivajući je da uđe. Spremala se nastaviti put, kada joj se nutrinom proširio ubod bola poput užarenoga željeza. Položila je ruke na trbuh i duboko disala, opirući se mučnini. Tijekom toga beskrajnog trenutka postojali su samo agonija i strah da neće moći napraviti više ni koraka, da će klonuti pred grobljanskom kapijom i da će je pronaći tamo u zoru, dok grli ogradna vrata od ukrasnih kopalja kao skulptura od leda i mraza, dijete koje nosi u utrobi beznadno zarobljeno u ledenome sarkofagu.

Bilo bi tako lako predati se tamo, ispružena na snijegu, i zauvijek zatvoriti oči. No osjećala je kako dah života tuče u njezinoj unutrašnjosti, dah koji se nije htio ugasiti, koji ju je održavao na nogama, i znala je da se neće predati ni pred bolom ni pred hladnoćom. Skupila je snagu koju nije imala i ustala. Vrpce bola vezale su se u čvorove u njezinoj utrobi, ali ih je ignorirala i ubrzala korak. Nije stala sve dok labirint pljesnivih grobnica i statua nije ostavila za sobom. Tek tada, podigavši pogled, osjetila je dašak nade vidjevši kako se na tami sutona ocrtavaju velika vrata od kovanoga željeza koja su vodila do Stare tiskare.

U daljini, četvrt Pueblo Nuevo prostirala se sve do obzora od pepela i sjena. Grad tvornica ocrtavao je mračan odraz Barcelone začarane stotinama dimnjaka koji su krvarili crni dah na grimizno nebo. Kako je djevojka dublje ulazila u klupko uličica zarobljenih između tvorničkih hala i skladišta sličnih špiljama, oči su joj prepoznavale pojedine goleme strukture koje su okruživale četvrt, od tvornice Can Saladrigas do tornja Torre de las Aguas. Stara tiskara isticala se među svima njima. Iz njezinih su ekstravagantnih obrisa izranjale kule i viseći mostovi koji su upućivali na djelo đavoljega arhitekta koji je otkrio način da se naruga zakonima perspektive. Kupole, minareti i dimnjaci jahali su na zbrci kupola i sala poduprtih desecima kontrafora i stupova. Skulpture i reljefi vijugali su po njezinim zidovima, a svodovi prekriveni prozorima bacali tanke vrpce avetinjske svjetlosti.

Djevojka je promatrala bataljun vodoriga koje su ukrašavale krovni vijenac i iz kojih je kao gnoj prskala para sa svojim gorkim vonjem na tintu i papir. Osjetivši kako se bol u njezinoj unutrašnjosti ponovno budi, požurila je do velikih glavnih vrata i povukla uže zvonca. Prigušeni zvuk zvona začuo se s druge strane vrata od kovanoga željeza. Djevojka je pogledala iza sebe i primijetila da je u jedva nekoliko minuta snijeg posve zakrio tragove njezinih stopa. Ledeni oštri vjetar bacao ju je na vrata od kovanoga željeza. Ponovno je snažno povukla uže nekoliko puta, ali nije bilo odgovora. Blijeda svjetlost koja ju je okruživala svakim trenom bivala je sve slabijom, pod njezinim nogama sjene su se brzo izduživale. Svjesna da joj nije preostalo puno vremena, odmaknula se nekoliko koraka od vrata i promotrila francuske prozore glavnoga pročelja. Silueta se ocrtavala na jednom od zamagljenih vitraja, nepomična poput pauka u središtu svoje mreže. Djevojka nije dospijevala vidjeti lice ili razabrati išta više od toga da su posrijedi linije ženskoga tijela, ali znala je da je promatraju. Mahnula je rukama i povikala moleći za pomoć. Prilika je ostala nepomičnom sve dok, odjednom, svjetlo koje ju je ocrtavalo nije utrnulo. Prozor je sada bio potpuno mračan, ali djevojka je predosjećala da su dva oka koja su je netremice promatrala i dalje u tami, nepomična, blistajući na sutonu. Prvi put te večeri od straha je zaboravila na hladnoću i bol. Povukla je uže treći put i, kada je shvatila da se tako nitko neće odazvati, počela udarati šakama po vratima i vikati. Udarala je sve dok joj ruke nisu prokrvarile, preklinjući za pomoć sve dok joj se glas nije slomio, a noge je više nisu mogle držati. Klonuvši na zaleđenu lokvu, zatvorila je oči i slušala otkucaje života u svojoj utrobi. Ubrzo, snijeg joj je počeo prekrivati lice i tijelo.

Sumrak se već širio nebom poput prolivene tinte kada su se vrata otvorila te joj je lepeza svjetlosti prekrila tijelo. Dvije prilike koje su nosile plinske fenjere kleknule su pokraj nje. Jedan od muškaraca, korpulentan i kozičav, odmaknuo je kosu s djevojčina lica. Ona je otvorila oči i nasmiješila mu se. Dvojica muškaraca razmijenila su poglede pa je drugi, mlađi i sitan, pokazao na nešto što je zablistalo na djevojčinoj ruci. Prsten. Mlađi joj ga je pokušao strgnuti s prsta, ali ga je njegov kompanjon zaustavio.

Podigli su je zajedničkim snagama. Stariji i snažniji uzeo ju je u naručuje i naložio drugome da požuri po pomoć. Mlađi je nevoljko pristao, pa se izgubio u sumraku. Djevojka nije skidala pogleda s očiju korpulentnoga muškarca koji ju je držao u naručju, šapćući riječ koju njezine promrzle usne nikako nisu uspijevale oblikovati. Hvala, hvala.

Muškarac, koji je blago šepao, odnio ju je do pomoćne zgrade nalik na spremište za kočije smještene uz ulaz u Staru tiskaru. Kada su ušli, djevojka je začula i druge glasove i osjetila kako je više ruku drži i poliježe na drveni stol ispred vatre. Malo-pomalo toplina plamena otopila je zaleđene kapi koje su joj poput bisera prekrivale kosu i lice. Dvije djevojke, mlade kao i ona i odjevene kao služavke, zamotale su je u deku te joj počele trljati ruke i noge. Ruke koje su mirisale na začine prinijele su njezinim usnama čašu toploga vina. Mlaka tekućina razlila joj se nutrinom poput melema.

Ispružena na stolu, djevojka je pogledom istražila prostoriju i shvatila da se nalazi u kuhinji. Jedna od služavki stavila joj je krpe pod glavu, pa je djevojka zabacila glavu. Tako ispružena, vidjela je prostoriju okrenutu naglavce, lonci, tave i pribor kao da su se opirali sili teži. Tako ju je ugledala kako ulazi. Blijedo i ozbiljno lice dame u bijelome polako joj se približavalo s vrata, kao da hoda po stropu. Služavke su joj se maknule s puta, a korpulentni muškarac, spustivši pogled koji je skrivao strah, hitro se povukao. Djevojka je čula korake i glasove koji su se udaljavali i shvatila da je nasamo s damom u bijelom. Vidjela je kako se naginje nad njoui osjetila njezin dah, topao i sladak.

“Ne boj se”, šapnula je dama.

Njezine sive oči proučavale su je u tišini dok joj je njezina nadlanica, najmekša koža koju je ikad osjetila, doticala obraz. Djevojka je pomislila da dama ima izgled i držanje slomljenoga anđela, paloga s neba kroz paučinu zaborava. Tražila je utočište od njezina pogleda. Dama joj se nasmiješila te joj beskrajno nježno pomilovala lice. Tako su ostale otprilike pola sata, gotovo u tišini, dok se iz dvorišta nije začuo žamor glasova, pa su se vratile služavke u pratnji mladića i gospodina umotanoga u debeli kaput koji je nosio veliki crni kovčeg. Liječnik je stao uz nju i počeo joj mjeriti puls. Njegove oči nervozno su je promatrale. Opipao joj je trbuh i uzdahnuo. Djevojka je jedva razabirala naredbe koje je liječnik izdavao služavkama i slugama koji su se skupili oko vatre. Tek je tada skupila snage da povrati glas i pita hoće li se njezino dijete roditi zdravo. Liječnik, koji ih je oboje, sudeći prema njegovu izrazu lica, već pokopao, samo je razmijenio pogled s damom u bijelom.

“David”, protisnula je djevojka. “Zvat će se David.”

Dama je kimnula i poljubila je u čelo.

“Sada moraš biti jaka”, šapnula je dama čvrsto joj stisnuvši ruku.

Godinama poslije saznao sam da je ta djevojka od jedva sedamnaest godina ležala u potpunoj tišini, bez i jednog jedinog jauka, otvorenih očiju, a suze su joj se slijevale niz obraze dok joj je liječnik parao utrobu skalpelom i na svijet donosio dijete koje će je se sjećati samo preko riječi neznanaca. Nebrojeno puta pitao sam se je li dospjela vidjeti kako joj dama u bijelom okreće leđa da uzme dijete u naručje i stišće ga uz svoja prsa od bijele svile dok je ona pružala ruke i preklinjala neka joj daju da vidi sina. Često sam se pitao je li ta djevojka čula plač svojega sina koji se udaljavao u rukama druge žene kada su je ostavili samu u prostoriji gdje je ostala ležati ispružena na stolu u lokvi vlastite krvi sve dok se nisu vratili i umotali njezino tijelo, koje je još drhtalo, u mrtvački pokrov. Pitao sam se je li osjetila kad joj je jedna od služavki nasilu pokušala strgnuti prsten s lijeve ruke i razderala joj kožu da joj ga ukrade dok su joj tijelo odvlačili natrag u noć, a dvojica muškaraca koja su je spasila sada su je utovarivala u kola. Toliko sam se puta pitao je li disala kada su se konji zaustavili, a dvojica muškaraca istovarila su mrtvački pokrov kako bi ga bacila u kanal koji je odvodio otpadne vode iz stotina tvornica prema tundri potleušica i koliba od trske i kartona koje su prekrivale plažu Bogatell.

Želio sam vjerovati da je u posljednjim trenucima, kada su je kužne vode ispljunule u more, a pokrov koji joj je omatao tijelo rastvorio se na struji kako bi njezino tijelo predao tami bezdana, ona znala da će dječak kojega je donijela na svijet poživjeti i sjećati je se zauvijek.

Nikada nisam doznao njezino ime.

Ta djevojka bila je moja majka.

Sa španjolskog jezika prevela Ela Varošanec Krsnik.

Kupi knjigu!