Autor: Seid Serdarević

Georgi Gospodinov, bugarski pisac koji već godinama uspijeva uhvatiti ono što se čini neuhvatljivim – vrijeme, tugu, nostalgiju – upravo je dobio nagradu Vilenica. Nagradu koja već četrdeset godina promovira književnost srednjoeuropskog prostora i koja točno i precizno pokazuje i duh vremena ali i duh epohe. Autori ovjenčani Vilenicom oni su čije knjige čitamo i nosimo kao svoje vlastite povijesti, oni koji su nam bliski i čije priče znamo. U kraškoj jami njome su između ostalih čašćeni Milan Kundera, Olga Tokarczuk, Mirko Kovač, Dubravka Ugrešić i Miljenko Jergović sve redom pisci koji u jeziku i književnosti opisuju i pišu Europu koju živimo i sanjamo, koji svojim djelima ostvaruju ideju nekog boljeg društva. Ove godine žiri je u obrazloženju istaknuo da je Gospodinov “pisac nježne melankolije i crnog humora, opsjednut poviješću i društvom, ali uvijek usmjeren prema nevidljivom pojedincu” a te riječi kao da definiraju bit njegova rukopisa – to su fragmenti koji se lome i slažu, glasovi koji se sudaraju, prošlost koja se pretvara u sobu, u labirint, u terapiju.

Rođen 1968. u bugarskom Jambolu, Gospodinov je odrastao u godinama kasnog komunizma, kad je svaka budućnost bila neizvjesna, a prošlost previše opterećena da bi se nosila olako. U svojim intervjuima često kaže kako ga zanima “ne samo što se pamti, nego i kako se pamti”. “Nostalgija nije povratak, ona je potreba da se pronađe smisao u izgubljenom vremenu” – rekao je u razgovoru za The New Yorker 2021. U tom smislu njegova je književnost pokušaj da se rekonstruira sjećanje, da se ono što se čini kao privatno, tihi lom jednog čovjeka, prikaže kao univerzalno iskustvo.

Njegov prvi roman, Prirodni roman, koji ćemo uskoro iznova objaviti, bio je eksplozija drukčijeg jezika. Taj je roman o raspadu braka, isprekidan enciklopedijskim fragmentima, kratkim filozofskim bilješkama, pa čak i opisima zahoda u književnoj povijesti, dokazao da proza može biti i kolaž i ironijska igra. Kritičari su pisali da je Gospodinov uspio “stvoriti roman koji istodobno rastavlja i sastavlja samu ideju romana” . Prirodni roman nagovijestio je jedinstven stil i poetiku autora, pisca koji se ne zadovoljava linearnim narativom, nego svijet uvijek slaže iz komadića.

Sljedeći roman Fizika tuge, na hrvatski je, kao i sve njegove knjige, prevela briljantna Ksenija Banović, u tom romanu vidimo autora koji suvereno vlada svojim temama, koji se labirintima prošlosti i sadašnjosti, sjećanja i izmišljaja kreće bez zastajkivanja, i koji nas čitatelje vodi kao Arijadna. Pripovjedač obdaren “patološkom empatijom” ulazi u sjećanja svojih predaka, u prošlosti koje nisu njegove, u priču o Minotauru, u puža, u djetinjstvo, ali i u kolektivnu traumu. “Svaki narod ima svoje Minotaure”, rekao je Gospodinov u Zagrebu, “ali ono što nas spašava jest pripovijedanje – jedini način da se izađe iz labirinta”. Fizika tuge je kao sekreter pun ladica iz kojih izviru mitovi i sjećanja, a čitatelj, listajući, shvaća da nijedna priča nije samo njegova.

Potom je došlo Vremensko utočište, roman za kojega je primio International Booker Prize, prvu za nekog južnoslavenskog autora. Ideja romana gotovo je groteskno jednostavna: u Zürichu postoji klinika za oboljele od demencije, u kojoj svaka soba oponaša jedno desetljeće. Ljudi pronalaze smirenje u svojim mladostima, u crno bijelim televizorima, u mirisu starih novina. Ali terapija se otima kontroli: u sobe ulaze zdravi ljudi, čitave zemlje odlučuju referendumom koje će desetljeće ponovno živjeti, a prošlost se pretvara u političko oružje. “Problem s prošlošću je u tome što ona uvijek izgleda bolja od budućnosti. Ali to je iluzija, jer i ona je nekoć bila budućnost koje smo se bojali”. Vremensko utočište pokazuje da je nostalgija možda najozbiljnija bolest našeg kontinenta.

A sada, nakon distopije i mitova, dolazi jedan vrlo intiman roman – knjiga o ocu, o vrtu, o sjećanjima koja rastu i venu poput biljaka s naslovom Vrtlar i smrt. Očekujemo ga na proljeće iduće godine. Ako je Fizika tuge bila roman kolektivne memorije, a Vremensko utočište politička alegorija nostalgije, Vrtlar i smrt vraća se tihom, osobnom, meditativnom tonu. “Pišući o smrti, zapravo pišem o vremenu koje dijelimo s onima koje volimo, o trenucima koji ostaju u nama i kada ljudi više nisu tu” – rekao je Gospodinov u razgovoru za The Guardian, a kritika ga već proziva „knjigom tihe snage“ što je možda najbolji opis pisca koji nikada ne bježi od najtežih tema, ali ih uvijek piše s nježnošću.

Zagrebačka publika zadnji put ga je vidjela 2023. na zatvaranju Festivala svjetske književnosti. Njegove su rečenice dočekane s osobitim razumijevanjem, jer u regiji gdje je prošlost stalno prisutna u sadašnjosti, a budućnost je neizvjesna razgovori s Gospodinovm su bliski jer kako sam autor kaže “Zagreb mi je blizak jer ovdje čitatelji odmah shvate o čemu govorim, ne trebam prevoditi osjećaj izgubljene budućnosti”.

Georgi Gospodinov danas stoji rame uz rame s piscima koji su obilježili europsku književnost, a njegovi romani nisu muzeji nostalgije, nego laboratoriji sjećanja: koji nam pokazuju kakav je naša sadašnjost i zato je Gospodinov pisac našeg vremena – vremena koje se boji budućnosti, a u prošlosti traži zaklon, ponekad i utočište i(li) iluziju.

Vremensko utočište

Sva naša tijela

Fizika tuge