Na fotografiji: Arian Leka (autor: Edi Matić)

Prije koji mjesec, iz francuskog televizijskog kulturnog programa zamolili su me za intervju. Između ostalog, željeli su da im kažem sve o svojem pisanju. Ajoj… Uvijek mi dođe da kažem ajoj. Pitanja su bila stvarno izravna. Zašto pišem? Kako pišem? Kad pišem? Gdje pišem? Tko piše kad pišem? Što pokušavam postići? I sve tako.

Aha…! Trebao bih dakle napisati omanju ispovjednu crticu. Tko? Zašto? Kad? Što? Gdje si…, Ariane…? No ako me sjećanje ne vara, bio je Adam, a ne Arian, zar ne? Ali to sad nije važno. Tu je naime tih pet groznih pitanja koja skaču na mene. Kako ću to? „Jednostavno“, objašnjava mi novinar. „Napišite kako birate teme, motive, tehniku, stihove i književne postupke. A u sljedećem koraku (isto ukratko, ali sve nam povjerite) napišite nešto o bljeskovima inspiracije, o svojim omiljenim preokupacijama i temama, i navedite koji vas je književni lik najviše nadahnuo.“ Ta ljubazna zamolba zaokružena je tekstualnim okvirom mojeg ispovjednog priznanja precizno zacrtanim na 2500 do 3000 znakova. Možeš li to?

O da… Ali kako? Pomislio sam na jadnog Prokrusta. I na njegovu željeznu postelju, i na sve one silne ruke i noge. I rastužila me pomisao na ekstremitete vlastitih mi ulomaka, na moje subjekte i atribute i njihove parnjake, dok sam ih zamišljao kao rabljene udove… Morat ću ih srezati na svojoj postelji od papira A4 formata, s 2500 do 3000 znakova.

Tako sam se s najboljom namjerom odlučio dati na pisanje, u nadi da ću valjda nekako doći do onoga što se od mene ustvari očekuje – čitav život strpati u članak koji bi trebao odgovoriti na pet groznih, napadnih pitanja.

Znam, neki ljudi sveli su svoj život na paragraf, epitaf ili čak na jedan jedini grafem, pa i sam Bukowski dao je da mu na grob napišu „Ne trudi se“, ili Pessoa, kojem piše „Bio sam što nisam“ ili Kazantzakis koji je napisao „Ničemu se ne nadam. Ničega se ne bojim. Slobodan sam.“ Ali…, uvijek taj nemogući ali koji se ubacuje poput kakva urotnika. Ja nisam poput njih. Ne mogu ja tako; stvarno, ne mogu… No obećao sam da ću nešto napisati, i hoću. Dakle, tko sam ja? Ajoj…!

Uglavnom ne volim objašnjavati tko sam. Strahujem da neću moći vjerodostojno stati iza vlastitih riječi. A tu je i drugi razlog. Ima veze s Polifemom, jednookim divom. Ili prije s Odisejem. Na Polifemovo pitanje „Kako se zoveš…?“, Odisej odgovara „Nitko!“ Danas su druga vremena, iako se ja osjećam navlas isto. Baš poput Odiseja, čini se da sam osmislio jednako genijalan plan i da jedva čekam kad ću, ne kopljem nego olovkom, čitatelju ravno u oko. A kad oslijepim Čitatelja, koji je mon semblable-mon frère, kako bi rekao Baudelaire, tog dragog prijatelja koji vlastitim očima guta moje knjige, osjećam da mu uvijek iznova moram ponavljati „Ja sam Nitko!… Nitko!“

Jer znam da sam nitko, ja sam onaj koji je ugledao svjetlo dana u Draču, u gradu s više od tri različita imena, u gradu koji se trudi biti najbolja verzija sebe; ne činiti ništa, ne očekivati ništa, jednostavno biti slobodan grad, i spokojno čekati dok zvona zvone.

Ne mogu reći je li ili nije lako ne činiti ništa dok vrijeme neumitno protječe. Isto tako ne mogu reći ni je li ili nije dobro biti Nitko – Nitko i Ništa, pored mora – mojeg mora, Jadranskog.

Ne mogu čak reći ni je li dobro ili loše biti Nitko u gradu s morskom obalom, sa žutim pješčanicima i ruševinama, s djevojkama koje nose teški teret očuvanja drevnih profila na svojim licima.

Ja čak ne mogu reći ni je li sreća ili nesreća dijeliti život s tom djecom i s tim starcima, sa svojim sugrađanima koji vjeruju da nema medicine do rakije, ružmarina, čaja od origana, cvijeta trnove krune, razgovora nakon večere i popodnevnog mediteranskog vjetra, istinskog lijeka koji ih spašava od životnih muka i nedaća.

To sve pomaže im da spokojno usnu ili umru. No to im prije svega daje vjeru u svakodnevicu, u jednostavne male stvari koje proizvode vlastitim rukama i uzletima vlastita uma.  

Upravo su to teme kojima se najčešće bavim u svojim pjesmama. One su stope mojeg pamćenja. Pretpostavljam da sam ovime već odgovorio na poneko od onih pitanja.

E sad, zašto pišem? Pa mogao bih reći da pišem zato što me pamćenje i ne služi baš najbolje. Kako to? Tako, ono je ponajviše nalik buktinji. Moje pamćenje uporno radi kao krematorij u koji odlaze nevini i ondje bivaju spaljeni. Tko su ti nevini? Ha, … lica, imena, datumi i razgovori, svakodnevno spaljivani… S njima su izgorjela i imena mojih književnih uzora. Bilo ih je doista mnogo, ali samo je jedan gotovo djevičanski uspio uzletjeti – Conrad (a moguće i pokoji iverak Pinocchija izdjeljanog od drveta, koji me sav u suzama pita: „Što je to s tvojim nosom, dječače?“). Smatram da sam sad već pojasnio i zašto pišem i koji su to velikani utjecali na mene.

Razlozi za pisanje mogu se dakle naći u tom djelomičnom gubitku pamćenja. Zašto pišem? Eto, jednostavno rečeno, razlog je praktične prirode – pišem da zapamtim. To je to. Vjerujem da ponajprije pišem kako bih pamtio samog sebe. Tako je, pretpostavljam da pišem kako bih se sjećao da jesam. Da sam onaj koji strahuje pred jedinom stvarnošću. Onaj koji nastavlja izmišljati druge stvarnosti – koje još ne postoje, ali koje svejedno nisu lažne – tome se nadam; onaj koji je prvo ispostavio knjige, a tek onda djecu; onaj koji ne želi mijenjati svijet, ali koji čini sve što može kako ne bi dopustio da svijet mijenja njega, bar ne u znatnijoj mjeri; onaj koji još vjeruje…

Kako pišem? A da, s lijeva nadesno. Prva konstatacija vraća djetinja sjećanja. Pamtim uporna nastojanja društva da me preobrati s ljevorukog pisanja jer podrazumijevalo se da sam prirodno svakako „pravoruk“.

Paradoksalno, rođen sam u zemlji, odnosno u društvu, koje će slijepo krojiti svoj život onako kako je to zacrtao Majakovski, „Lijevo! Lijevo! Lijevo“. Samo lijevo! Je li to bilo toliko važno? Itekako. Lijevo je bila peta orijentacijska točka našeg horizonta. To isto društvo lako će svoju djecu preobratiti na „desnorukost“, kako je dakako učinilo i sa mnom. Tijekom godine koja je uslijedila 1966., godini mojeg rođenja (imam dojam da ovdje nedostaje ona jedna vraška brojka), pripadnici mojeg naroda koji su gotovo u potpunosti preobraćeni na ljevorukost, silovito su se počeli preobraćivati na ateizam, lagano klizeći k Božjoj ljevici.

Ostao sam kod pisanja desnom rukom, ali pri nekim malim užicima koje mi donosi pušenje ili držanje čaše vina, koristim se lijevom rukom, kao da pokušavam sačuvati nasljeđe predaka iz vremena dok sam bio čisti „ljevičar“, ili je možda posrijedi osveta još nespoznata opreza. 

I sad još samo: Kad pišem? Gdje pišem? Nema određenog vremena, ni mjesta. Nema. Ali nisam ja bez doma, niti sam bez vremena. Moja profesija, ako se pisanje smatra profesijom, nema mnogo veze s ostalim tipičnim profesijama u mojoj obitelji. Zato mi se čini kao da svakodnevno nekoga na neki način iznevjerim.

Zamislite, ta se profesija svodi na zapisivanje. Kao potvrda te anomalije, kad god sjednem pisati, vidim da mi nešto izrasta u šaci, oblikom sasvim nalik prstu. Kad završim s pisanjem, taj prst zakriven drugima – taj šesti prst – nestane, a ja se vratim svome svijetu, svom izvornom obliku. Nisam više izdajica koji se i sam osjeća izdano! Ali činim to. Svakoga pomalo iznevjerim, osim samog sebe, kako sam negdje bio zapisao. A ipak, nikad uistinu ne iznevjerim one o kojima svjedočim.

Zašto pišem? Ne volim da drugi pišu o meni, isto kao što ja ne volim pisati o drugima. Nije li to možda neki zaostatak od Deset božjih zapovijedi iz onog vremena kad su izrečene? Pa u mojim ušima još odjekuje: „Ne piši o drugima što ne želiš da drugi…“

Posljednje što bih još želio priznati jest činjenica da ja ne volim baš ni putovati. Često sam se znao izgubiti putem kući i shvatio sam da će tek malotko naći vremena i prikladne posvećenosti i dati se u potragu za izgubljenom ovcom, ostavljajući preostalih devedeset devet (čini li se to opet samo meni ili i ovdje nedostaje znamenka?!) bijelih ovaca koje nisu pogubljene poput mene.

Usput budi rečeno, ime mi je Arian (ne Adrian, niti Ardian). Sve ono što je meni važno ne rimuje se s ‘imam’ nego s ‘jesam’. Evo napokon, bio dobar ili loš, tekst je napisan. Gotovo. Sad moram prebrojati riječi i znakove. Netko je naložio 2500 do 3000 znakova. Tugo i žalosti! Već po običaju, napisao sam previše. Imam 1432 riječi i 6998 znakova (bez razmaka). Više no dvostruko više. Ali sad bar znate ponešto o meni i o onome što me čini takvim kakav jesam.

S engleskog izvornika prevela Željka Somun.

***

Rođen u lučkom gradu Draču, Arian Leka pripada skupini pisaca koji se javljaju kao avangarda nakon otvaranja albanskih granica. Autor je knjiga poezije, proze, eseja i književnih studija. Dodijeljeno mu je šest nacionalnih priznanja Ministarstva kulture i tri međunarodne književne nagrade, među kojima i nagrada “Tudor Arghezi – Opera Omnia – 2022”. Njegova je proza prethodno objavljena u godišnjoj antologiji „Best European Fiction 2011“. Knjige i tekstovi prevođeni su mu na njemački, francuski, rumunjski, engleski, grčki, bugarski, srpski, hrvatski i makedonski. Kritika ističe da su njegovi snažni tekstovi, posvećeni „zemlji i domovini“, uzlovi koji povezuju sadašnjost s pričom o prošlosti u komunizmu i da preoblikuju albanske pomorske teme i simbole primarnom metaforičnošću književnog postupka, čineći autorov glas koji se služi naročitom estetikom jezika, jedinstvenim i prepoznatljivim. Tehnikom fakto-fikcije, Arian Leka iznosi krhke pojedinosti koje podjednako pripadaju osobnoj prošlosti kao i prošlosti Albanije, naročito u svojim tekstovima „Rođen u provinciji“, „U potrazi za izgubljenom košuljom“, „Nijemi zemljovid za utopljene“. Arian Leka doktorirao je književnost i radi kao istraživač na Akademiji znanosti.