Događaji i likovi iz ovog dokumentarističkog romana nisu plod autorove mašte. Upravo suprotno, svaka pojedina zgoda, lik, dijalog ili govor koji se tu spominju povijesno su dokumentirani i/ili o njima pouzdano svjedoči više izvora. Ipak, i dalje je točno da je priča izmišljotina koju zbilja opskrbljuje vlastitim materijalom. Ali ne i proizvoljna.

1919.

Osnivanje Borbenih odreda

Milano, Trg Svetoga groba, 23. ožujka 1919.

Gledamo na trg Svetoga groba. Jedva stotinu ljudi, redom beznačajnih muškaraca. Malo nas je i pokojni smo.

Čekaju da im se obratim, ali ja nemam što reći.

Scena je prazna, poplavljena milijunima trupla, bujicom tijela – raskašenih, rastopljenih – nadošlih iz rovova na Krasu, Ortigari, Soči. Naši su junaci ili već ubijeni ili će uskoro biti. Volimo ih sve do jednoga, bez razlike. Sjedimo na svetoj hrpi pokojnika.

Realizam koji prati svaku poplavu otvorio mi je oči: Europa je pozornica bez likova. Svi su nestali: bradati muškarci, impozantni teatralni očevi, plačljivi velikodušni liberali, uzvišeni, učeni i birani oratori, umjerenjaci i njihov zdrav razum, kojemu oduvijek dugujemo svoju nesreću, propali političari koji paničare zbog neizbježnoga predstojećeg sloma svakog dana moljakajući da ga se odgodi. Svima je njima odzvonilo. Starce će pregaziti to golemo mnoštvo, pet milijuna boraca pritišće državne granice, pet milijuna povratnika. Treba udariti tempo, držati korak. Prognoza se ne mijenja, i dalje će biti ružno. Na dnevnome redu i dalje je rat. Svijet se počinje svrstavati u dvije velike skupine: one koji su sudjelovali i one koji nisu.

Vidim to, sve to jasno vidim u ushićenoj publici izopćenika, ali svejedno nemam što reći. Narod smo veterana, čovječanstvo preživjelih, ostataka. U noćima istrebljenja, šćućurene u kraterima, prodrmao nas je osjećaj sličan epileptičkom transu. Govorimo kratko, jezgrovito, asertivno, rafalno. Ispaljujemo ideje koje nemamo, da bismo odmah zatim ponovo zanijemjeli. Mi smo poput duhova nesahranjenih koji su dar govora ostavili među ljudima u pozadini.

Pa ipak, to su, samo to su moji ljudi. To dobro znam. Ja sam zastranjivač u pravom smislu riječi, zaštitnik demobiliziranih, izgubljenik u potrazi za putom. Ali poduzeće je tu i treba ga voditi. Raširivši nosnice, u toj polupraznoj dvorani njušim stoljeće, potom pružam ruku, tražim puls mnoštva i uvjeren sam da imam publiku.

Prvo okupljanje fascia, Borbenih odreda, koje je Il Popolo d’Italia tjednima rastrubljivao kao sudbonosan susret, dogovoreno je u kazalištu Dal Verme, čiji je kapacitet 3000 ljudi. Ali prostrani je auditorij otkazan. Između velike pustinje i malene sramote draža nam je bila potonja. Zadovoljili smo se ovom sobom za sastanke Kluba industrijsko-trgovačkog saveza. Tu bih sada trebao govoriti. Između četiri zida obložena tugaljivim jezerski zelenim tapetama, gledajući na ništavilo sivog crkvenog trga, među pozlatama koje neuspješno pokušavaju vratiti u život bidermajerske naslonjače, među nekolicinom raščupanih glava, ćela, batrljaka, omršavjelih veterana pogođenih blagom astmom uobičajene trgovine, starog opreza i pedantne lakomosti bilanci. Na kraju dvorane povremeno se pojavi pokoji znatiželjan član kluba. Veletrgovac sapunom, uvoznik bakra, tome slično. Zapanjeno baci pogled, potom se vrati pušiti cigare i piti campari.

Ali zašto bih im se trebao obratiti?!

Predsjedanja skupštinom latio se Ferruccio Vecchi, gorljiv intervencionist, zapovjednik ardita otpušten zbog bolesti, garav, visok, blijed, suhonjav, upalih očiju: stigma morbidne degeneracije. Razdražljiv nagao tuberkulotik koji propovijeda agresivno, nesadržajno i neumjereno, a na vrhuncu javnih nastupa zanese se kao opsjednut, obuzet demagoškim delirijem i tada… tada postane zbilja opasan. Uloga tajnika pokreta gotovo će sigurno biti povjerena Attiliju Longoniju, neukom bivšem željezničaru, revnom i blesavom kakvi samo poštenjačine mogu biti. Njemu ili Umbertu Paselli, koji se rodio u zatvoru jer mu je otac bio zatvorski čuvar, da bi potom postao trgovački zastupnik, revolucionarni sindikalist, garibaldinac u Grčkoj, iluzionist u putujućim cirkusima. Ostale ćemo rukovodioce izabrati nasumično među najglasnijima u prvim redovima.

Zašto bih se trebao obratiti tim ljudima?! Zbog njih su djela premašila svaku teoriju. To su ljudi koji jurišaju na život poput komandosa. Pred sobom imam tek rov, pjenu dana, borbenu zonu, luđački ring, brazdu polja izoranih topničkom paljbom, prevratnike, neprilagođene, prijestupnike, mudrijaše, dokoličare, malograđanske plejboje, shizofreničare, zanemarene, nestale, antikonformiste, mjesečare, bivše robijaše, recidiviste, anarhiste, sindikalne palikuće, očajna novinska piskarala, političku boemu veterana, časnike i dočasnike, stručnjake za rukovanje vatrenim ili hladnim oružjem, muškarce koji su nakon povratka u normalu iznova pokazali nasilnost, fanatike koji nisu u stanju jasno gledati ni na vlastite ideje, preživjele koji, uvjereni da su junaci posvećeni smrti, u pogrešno liječenom sifilisu vide prst sudbine.

Znam, vidim ih pred sobom, znam ih: to su ljudi rata. Rata i mita o ratu. Žudim za njima, kao što muškarac žudi za ženom, a istodobno ih prezirem. Da, prezirem ih, ali nije važno: jedno je doba završilo, a drugo počelo. Ruševine se gomilaju, krhotine se međusobno dozivaju. Ja sam čovjek onoga “poslije”. I to mi je važno. Od te se loše robe – od tog škartiranog čovječanstva – stvara povijest.

U svakom slučaju, to je preda mnom. A iza mene ništa. Iza mene je 24. listopada tisuću devetsto sedamnaeste. Kobarid. Agonija našeg doba, najveći vojni poraz svih vremena. Armija od milijun vojnika uništena tijekom jednog vikenda. Iza mene je 24. studenog tisuću devetsto četrnaeste. Dan kad sam izbačen iz Socijalističke stranke u dvorani Humanitarnog društva, u kojoj su mi prokleli ime, a radnici koji su me do prethodnog dana idolizirali naguravali su se za čast da me opauče. Sad mi svakoga dana priželjkuju smrt. Priželjkuju moju smrt, D’Annunziovu, Marinettijevu, De Ambrisovu, čak i Corridonijevu premda je on pao u Trećoj bitki na Soči prije četiri godine. Priželjkuju smrt pokojnika. Sad nas mrze jer smo ih izdali.

“Crveno” mnoštvo predosjeća svoj neminovni trijumf. U šest mjeseci urušila su se tri carstva, tri kuće koje su stoljećima vladale Europom. Epidemija španjolke već je zarazila desetke milijuna žrtava. Događaji su izraz apokaliptičnih potresa. Prošli se tjedan u Moskvi sastala Treća Komunistička internacionala. Stranka svjetskoga građanskog rata. Stranka onih koji priželjkuju moju smrt. Od Moskve do Ciudad de Méxica, na cijeloj zemaljskoj kugli. Počinje doba masovne politike, a nas je tu unutra manje od stotinu.

Ali ni to nije važno. Više nitko ne vjeruje u pobjedu. Već smo je ostvarili i ima okus blata. Taj naš entuzijazam – oj mladosti, mladosti! – samoubilački je oblik očaja. Uz pokojnike smo, oni u milijunima odgovaraju na naš apel u ovoj polupraznoj dvorani.

Dolje na ulici momci poklicima zazivaju revoluciju. Mi se smijemo. Revoluciju smo već imali. Kad smo 24. svibnja tisuću devetsto petnaeste gurnuli ovu zemlju u rat. Sad nam svi govore da je rat gotov. Ali mi se i dalje smijemo. Rat smo mi. Budućnost je naša. Uzaludno je, ništa se tu ne može, ja sam poput zvijeri: osjećam vrijeme koje dolazi.

Benito Mussolini snažne je tjelesne građe iako boluje od sifilisa.

Zahvaljujući toj čilosti može neprestano raditi.

Kasno ustaje, izlazi iz stana u podne, ali ne vraća se prije tri ujutro, a tih petnaest sati, izuzev kratke pauze za obroke, posvećeno je novinarskom i političkom djelovanju.

Puten je muškarac, što dokazuju brojne veze s raznim ženama.

Emotivan je i nagao. Zbog tih je značajki privlačan i uvjerljiv dok drži govore. No, premda se lijepo izražava, ne može se reći da je baš dobar govornik.

Sve u svemu, osjećajan je, zbog čega osvaja simpatije mnogih, stječe mnogo prijatelja.

Nesebičan je, velikodušan, čime je stekao reputaciju altruista i filantropa.

Veoma je pametan, domišljat, odmjeren, razborit, dobro poznaje ljude, njihove mane i vrline.

Budući da lako počne gajiti simpatiju i antipatiju te je u stanju žrtvovati se za prijatelje, postojan je u neprijateljstvu i mržnji.

Odvažan je i smion; posjeduje dobre organizacijske sposobnosti, sposoban je brzo odlučivati; ali ne drži se jednako čvrsto svojih uvjerenja i nakana.

Izrazito je ambiciozan. Nadahnjuje se mišlju da predstavlja znatnu silu u sudbini Italije i odlučan je pokazati njezinu vrijednost. Muškarac je koji se ne zadovoljava drugorazrednim položajima. Želi prednjačiti i dominirati.

U službenom socijalizmu brzo se od skromnih početaka uzdignuo na istaknut položaj. Prije rata bio je savršen glavni urednik lista Avanti!, novina koje pokazuju put svim socijalistima. U tom je području bio veoma cijenjen i voljen. Neki od njegovih dugogodišnjih kolega i obožavatelja još i danas priznaju da nitko nije umio bolje od njega razumjeti i protumačiti dušu proletarijata, koji je sa žaljenjem gledao na njegovu izdaju (otpadništvo) kad je u samo nekoliko tjedana od iskrenog i strastvenog zagovornika potpune neutralnosti postao iskreni i strastveni zagovornik ratne intervencije.

Mislim da to nije bilo određeno interesnim ili lukrativnim kalkulacijama.

Nemoguće je utvrditi koliki se dio njegovih socijalističkih uvjerenja, koja nikada nije javno zanijekao, izgubio u financijskim transakcijama neophodnim za nastavak borbe u novom listu koji je osnovao, Il Popolo d’Italia, u kontaktu s muškarcima i strujama različitih svjetonazora, u trvenjima s dugogodišnjim sudrugovima, pod neprestanim pritiskom neukrotive mržnje, ljute zlobe, optužbi, uvreda, neprestane klevete njegovih dugogodišnjih sljedbenika. Ali Mussolini nikada neće dopustiti da na vidjelo izađe jesu li se, u sjeni prečih poslova, te tajne promjene obistinile, i uvijek će htjeti ostavljati dojam da je socijalist, možda će se i zavaravati da jest.

Sudeći prema mojim istraživanjima, to je Mussolinijeva moralna slika, protivno mišljenju njegovih dugogodišnjih istomišljenika i pristaša.

Imajući to na umu, bude li koja veoma ugledna i pametna osoba uspjela pronaći najslabiju točku u njegovim psihološkim karakteristikama, bude li prije svega umjela pobuditi njegove simpatije i podvući mu se pod kožu, bude li mu umjela dokazati koji je pravi interes Italije (jer vjerujem u njegovo domoljublje), bude li mu vrlo obazrivo ponudila sredstva neophodna za dogovoreno političko djelovanje, ne ostavljajući pritom dojam da ga želi prostački pripitomiti, Mussolini će joj dopustiti da ga postupno osvoji.

Ali zbog njegova temperamenta nikada nećemo moći biti sigurni da se, kad dođe do raskrižja, neće odmetnuti od toga puta. Kako smo već rekli, emotivan je i impulzivan.

Naravno da bi Mussolini, kao mislilac i čovjek od akcije, učinkovit i prodoran pisac, uvjerljiv i živahan govornik, u protivničkoj ekipi mogao postati vođa, opasan napadač.

Knjigu je s talijanskog jezika prevela Ana Badurina.

Kupi knjigu!