Benito Mussolini

Rim, 15. veljače 1925.

Dah je kratak, bol u abdomenu mučan, izbljuvak zelenkast, prošaran

krvlju. Njegovom krvlju.

Listovi prekriveni tintom klize u smrdljivu lokvu. Nemoguće je

čitati novine. Njegovo dično tijelo, naduto od plinova i hipersekrecije

kiseline, na kauču guta zrak i traži kisik zabacujući glavu prema

naslonu za ruke. No soba oko njega kovitla se u džigu otvorenih

rana na zagnojenoj sluznici.

Istini za volju, ta spavaća soba, ložnica u kojoj šef Vlade svoje

brojne

ljubavnice prima na smjene, nije pretjerano gostoljubivo

mjesto

ni kad ne smrdi po krvavom izbljuvku. Zidovi presvučeni crvenim

i crnim baršunom; u kutu klecalo prepuno sličica svetaca

dobivenih

od pučanki i odličja što su mu ih darovali borci; taj groteskni

preparirani kraljevski orao raširenih krila, uhvaćen na nebu

iznad Udina tijekom jednog od skvadrističkih okupljanja; na podu

tapison, također crven, na kojem mala lavica što ju je dobio na dar

od gorljivih obožavatelja najviše voli obavljati nuždu. Salon, spavaća

soba, sobica za poslugu, bez kuhinje. I posvuda postojan smrad kao

u cirkusu. Dobro došli u rezidenciju najmlađeg predsjednika Vlade

u Italiji i na svijetu.

Bol ga iznova spopada, ustraje tupo, surovo. Možda bi posljednjim

dahom trebao pozvati pomoć. Ali fašistički vođa ne može za

pomoć preklinjati stražara usnulog na stubištu ili Cesiru Carocci,

svoju sredovječnu sluškinju iz Umbrije, glupu poput koze, mršavu

poput čavla za raspeće.

Uostalom, nije prvi put. Napadaji se već tjednima, mjesecima 

periodično javljaju u njegovu jednjaku. Najavljuju se neobičnim

tekom, sterilnom i mučnom glađu nalik na jalov brak, nalik na umišljenu

trudnoću, potom krenu nadimanja, podrigivanje.

Prethodnog tjedna Ercole Boratto, njegov pouzdani vozač, primijetio

je s vozačkog sjedala njegov kužni zadah. Na prvom zavoju

Ulice Vittorio Veneta krajičkom oka potražio je Vođu, ali retrovizor

mu je odrazio prazninu. Kad se šofer okrenuo prema stražnjem

sjedalu, spazio je kako se previja, rukama pritišće naduti trbuh,

njegove poznate oči pretvorene su u pukotine, a presvlake uprljane

želučanim sokovima. Morali su ga na rukama prenijeti do kreveta,

presavijena kao da je pretrpio moždani udar, brišući mu rubove usta

vozačevim rupčićem.

Na to se sveo Benito Mussolini, fašistički vođa, na probavni trakt.

Ni na što drugo. Pražnjenje i njegove posljedice. Samo mu je to na

pameti. Gospodin naš Isus Krist u svemu je pogriješio: trebao nas

je drugačije stvoriti, zaboraviti na crijeva. Trebao nas je stvoriti tako

da se hranimo zrakom ili se pobrinuti da hranu apsorbiramo bez

potrebe da je potom izbacimo. No on je ljude osudio na vječnu borbu

da bi ispraznili crijeva, na križni put zatvora. I stoga ako sad on,

Zapovjednik legija crnokošuljaša, osvajač Italije i Talijan kojem se

u svijetu najviše dive, za večeru pojede tanjur špageta u umaku od

rajčice, nakon toga se ne prazni tri dana. A kad to i učini, ako to

učini, izbaci grumen katraniziranog izmeta, oskudan i oštar poput

koštice šljive.

I sve to iako ne puši, gotovo da više i ne pije, redovito se bavi

sportom i pridržava se stroge dijete. Ali zna on razlog svemu tome:

Veliki rat i psihologija gomile upropastili su mu probavu. Sve ono

konzervirano meso koje je gutao u rovovima i svi oni putnički obroci

kupljeni nakon skupa na nekom malom kolodvoru što ih je požderao

na stražnjem sjedalu dok ga je njegov vjerni Boratto vozio na idući

skup.

Ali, ako ćemo iskreno, glavni je krivac Giacomo Matteotti, njegov

nepokolebljivi protivnik, “socijalist u bundi”, sin zemljoposjednika

koji se žrtvovao za odrpane seljake. Njegovo tijelo što ga je pronašla

kujica u makiji rimskog agera, sklopljeno poput knjige, s nogama

podvijenim pod leđima u preplitkoj jami iskopanoj nabrzinu neadekvatnim

sredstvima – kovačkom turpijom – utabanoj nogama

pa nabrzinu prekrivenoj razgrnutom zemljom. Krivnju za taj njegov

grozni zatvor valja svaliti na truplo Giacoma Matteottija.

I na onog idiota od Giovannija Marinellija, podlog i bijednog

blagajnika Fašističke stranke, koji se, prisiljen ušutkati Matteottija,

oslonio na četvoricu nesposobnjakovića kako bi ušparao dvije lire,

kako ne bi potrošio nekoliko tisućica koje bi profesionalcima omogućile

da se dobro najedu i odvedu u krevet koju ženskicu, te je

svojom škrtošću prouzročio najgrozniji politički zločin stoljeća.

I tako je cicijaštvo jednog skromnog birokrata tog izoliranog i fanatičnog

oporbenjaka pretvorilo u suvremenog junačkog mučenika

koji se bori za slobodu. A njega je, slavodobitnog fašističkog vođu,

pretvorilo u bolno klupko zapetljanih crijeva. I prisililo ga je – dok

su se optužbe množile, oporbeni tisak proklinjao, komunistička

zvona zvonila u obranu slobode, a zvona čitave nacije oglašavala

smrt Benita Mussolinija – prisililo ga je da žrtvuje sve svoje najuže

suradnike, poput ruskog princa koji kočijaše baca vukovima kako

bi izvukao živu glavu. Svi van: Cesare Rossi, Aldo Finzi, De Bono,

Marinelli, čak i Balbo. Spašavaj se tko može.

Ali zatim je došao 3. siječnja. Dan protunapada. Dan kad se Benito

Mussolini, uspravan na kasaru predsjedništva Vlade, sam suočio

s olujom u Parlamentu i trijumfirao. Dan kad je Benito Mussolini

rekao “Ja”. Samo ja – zagalamio je – snosim političku, moralnu,

povijesnu odgovornost za to što se dogodilo. Ja sam Italija, ja sam

fašizam, ja sam smisao borbe, ja sam veličanstvena povijesna drama.

Ako se netko usudi objesiti me o ovu kvrgavu granu, neka ustane

sad i izvuče sapun i uže.

Nitko nije ustao. Kad se postavilo pitanje snage, demokracija je

spoznala da je goloruka. Stoga se podčinila.

Naravno, i dalje se čuo pokoji patetičan jecaj otpora. Kralj mu je

odbio potpisati bianco dekret za raspuštanje dvaju domova Parlamenta,

ali mu je poslije iznova potvrdio svoje kraljevsko povjerenje.

– 12 –

Filippo Turati, duhovni vođa socijalističke oporbe, slegnuo je ramenima

i umirio svoje pristaše – “Ne brinite se, to Mussolini po običaju

galami da poplaši ptice” – ali poslije se ograničio na moralno ogorčenje

kao da je moral politička kategorija. Veliki državnik Giovanni

Giolitti polovinom siječnja još je jednom smogao snage javno se

usprotiviti

njegovu prijedlogu izborne reforme, ali poslije je –

s Matteottijem

ili bez njega – zakon prihvaćen s 307 glasova za i tek

33 protiv. A povrh svega, polovinom siječnja Zastupnički dom prihvatio

je u samo jednom danu čak 2376 zakonodavnih dekreta koje

je zatražio fašistički vođa.

K tome, u roku od dvadeset četiri sata njegov ministar unutarnjih

poslova zatvorio je 95 političkih klubova, 150 sumnjivih javnih lokala,

raspustio stotine oporbenih skupina i organizacija, stavio pod

nadzor 611 telefona i 4433 javna mjesta, naredio 655 pretresa domova,

uhitio 111 “prevratnika”. Dekreta i uhićenja bilo je na lopate

i pod njima su pokopani posljednji protivnici. I to pokopani na

dubini na kojoj ih nijedna napaljena kujica neće moći iskopati. Cijela

je zemlja tih dana mogla zaključiti da Turati, Giolitti i njihovi pristaše

nisu stupovi slobode, nego tek karijatide kao vanjski ukras.

Svi su zaključili da su ti samoprozvani prvaci antifašizma tek umirući

koji se nadaju čudu.

Pa ipak, točno u ovom času, više od mjesec dana nakon te dobitne

ruke, na tom uprljanom kauču, na tom tapisonu po kojem je kakala

mala lavica, bolovi u želucu i dalje izjedaju utrobu. Štoviše, bol se

širi. Sijevnuvši iz središnje abdominalne linije, sad se širi na desno

rame, a odande preplavljuje čitav hrpteni i lumbalni dio leđa.

Pokušava ustati i sjesti. Ne uspijeva. S mukom guta žuč i gubi

svijest.

Za sve je kriva neizvjesnost. Vrijeme neodlučnosti, oklijevanja,

kolebanja, vrijeme koje teče godinama i nikako da mine. Sve je tek

niz izgovora. Unatoč trijumfu svojega Vođe, članovi njegove Vlade

i dalje se prenu na svaki šum lišća. Nepouzdani simpatizeri prave

se da ih bezuvjetno podržavaju, ali potom sanjaju da će uskrsnuti

ono što je davno umrlo, opće pravo glasa, proporcionalna zastuplje–

13 –

nost, zakulisni dogovori parlamentarnog sustava. Stari i neutješni

umjerenjaci podupiru diktatorsko očitovanje sile, ali poslije plaču

za pogodnim prihodima od oligarhijskih povlastica. To je osuda na

svakodnevni kompromis, na beskrajnu litaniju, na kongestiju Parlamenta,

na politiku svedenu na običnu administraciju, na minimalno

postignuće uz maksimalan trud. To je kazna demokracije,

a on je služi u toj mješavini izbljuvka i krvi. Kakvog je smisla imalo

povesti revoluciju da bi potom životario iz dana u dan?

Ali može i gore. Najmučniji su trn u oku revolucionari koji ostanu

nakon revolucije. Nakon što vlast osvojiš silom, ostanu ti nasilnici.

Ostanu ti borbena zona, luđački ring, pjena dana, bundžije, neprilagođeni,

prijestupnici, shizofreničari, antikonformisti, mjesečari,

bivši robijaši, sindikalni palikuće, očajna novinska piskarala, veterani

s iskustvom u rukovanju vatrenim i hladnim oružjem, fanatici koji

nisu u stanju jasno gledati ni na vlastite ideje, preživjeli koji, uvjereni

da su junaci posvećeni smrti, u pogrešno liječenom sifilisu vide prst

sudbine. Tikvani, mediokriteti, tupani, često neznalice, blesavci

koji sve duguju grčevitoj ljepoti marša na Rim, za kojim ostatak

života samo plaču. Ostaju ti vječni skvadristi, oni koji se neće razoružati,

prvobitni militanti koji ti vječno sa satom u ruci prigovaraju

da je to prvo vrijeme zauvijek prošlo.

Nema on ništa protiv nasilja: klima epohe takva je kakva jest,

nasilje je i dalje nužno. Ali od imenovanja Roberta Farinaccija za

tajnika Nacionalne fašističke stranke okreću mu se crijeva. Farinacci,

koji se uznosi kao vođa “nepomirljivih”, koji se uzvisuje kao lombardijsko

predziđe svakom antifašizmu, koji sebe uzdiže u čuvara

revolucionarne čistoće, Farinacci Roberto zapravo je jedva uglađen

pučanin koji razumije samo pitanje sile, on je trijumf provincije nad

gradom, okrutnosti nad inteligencijom, taktičke žestine nad velikom

strategijom, uličnog šaketača nad boksačkim olimpijcem, kavgaške

nad vojničkom hrabrošću. Farinacci je potencijalni bijes,

uništenje neprijatelja, Farinaccijev moto je: živjeti grizući.

Unatoč tome, nakon što su Francesco Giunta i Cesare Rossi

upleteni u Matteottijevo ubojstvo, nakon što je Italo Balbo zaglibio

– 14 –

na suđenju za ubojstvo don Minzonija, a Emilio De Bono doveden

pred Visoki sud pravde, Roberto Farinacci ostaje nužan. Njegovo

nasilje spasonosna je odluka. Zbog toga ga je on, Benito Mussolini,

prekjučer postavio na čelo stranke i zbog toga sad opet osjeća kako

mu u cijevi jednjaka izbija i grglja izbljuvak.

A tu je i sve ostalo. Tu je bratoubilački rat za fotelje među fašistima,

tu je iritiranost Sarfattičinom biografijom koja će ga svijetu

predstaviti u pidžami, tu su klevete političkih prognanika koji ga

ocrnjuju u očima svijeta, katolici koji mu uporno osporavaju odgoj

mladih, talijanska nemoć u Africi koja ga ponižava kao smiješnog

kolekcionara pustinja, tu su tajne spletke masona, oholost intelektualaca,

savojska uslužnost, burzovne špekulacije, financijska kriza,

lomače na kojima se na trgovima javno spaljuje lira.

A povrh svega, tu je poimanje smrti kao izumiranja, smrti kao

apokalipse, kao kraja svijeta. Ovo je tragičan domet situacije: ako ja

umrem, sve će se raspasti. Fašistički režim danas je talijanski način

postojanja, on je sama Italija, ali ne bi opstao ni sat vremena nakon

smrti svog utemeljitelja. Fašizam bi vlastite zube okrenuo protiv

sebe, fašisti bi se u tren oka međusobno raščerečili. Pred nama je

ova velika tajna: nijedna snažna ideja nikad se neće moći suprotstaviti

kanibalizmu. Samo ja, muškarac koji daje snagu državi, fašizmu,

samo ja mogu zaustaviti kraj; i stoga sam ja država, ja sam fašizam.

Ja, samouk, ja, sluškinjin sin, ja, zakasnjeli vježbenik, ja, dijete iz

naroda koje se, prešavši četrdesetu, trsi svladati sportove, tu građansku

povlasticu, ja voljom i postojanošću postajem strašan mačevalac

i vješt jahač zahvaljujući poduci Camilla Ridolfija, ja učim

upravljati avionom, juriti na motoru, održati se na skijama, plivati

sa stilom, ja učim čak i igrati tenis. Ja, radišna upornost, disciplina,

dobra volja, skromne večere, ja se brinem o svemu, sve nadzirem,

od izgradnje škola do curenja vodovodnih cijevi, ja čitam stotine

izvješća o svemu, ručno pravim bilješke na bijelim marginama, satima,

stranice i stranice svakog božjeg dana, ja sam nacionalna mazga,

ja sam nacionalni vol. I stoga ne smijem umrijeti.

I zato sam ukliješten između migrene i opstipacije, opstipacije

i migrene. Ponekad mi se čini da će mi se lubanja fizički raspuknuti,

kao sad na ovom kauču… da, neprestano mi bubnja u glavi… stotine

najrazličitijih problema, koje hitno treba riješiti, i svi lupaju i lupaju

kako bi mi ušli u glavu… kuće u Rimu, voda u Apuliji, škole na

Kalabriji i u Messini, veliki kolodvor u Milanu… Italija mi je već

cijela u glavi, kao golema geografska karta sa svim svojim čvorištima,

ovdje cesta, ondje željeznica, most, s pošumljavanjima, vodenim

tokovima, melioracija tla sa svim svojim vitalnim problemima. I stoga

ja, ja ne smijem umrijeti.

Litanija se nastavlja: ubojstvo Matteottija, Matteottijev duh,

grižnja savjesti zbog Matteottija. Oporba je neprekidno recitira,

očajnički se hvata za nju, nesigurna u vlastito postojanje, kao što se

narikače hvataju za obredni plač pred mračnom tajnom smrti.

Istina je, nema sumnje, zastupnik Giacomo Matteotti mrtav je.

Moji su ga fašisti zaklali. Ali ja ne smijem umrijeti, pa je stoga moj

odgovor sljedeći: sudovi će suditi odgovornima. Političkom režimu

ne može suditi tribunal, nego samo Povijest.

Uostalom, na što se svodi cijela ta nacionalna psihodrama oko

ubojstva Matteottija? Na potrošnju kvintala tinte, tona novinskog

papira, na kilometre promišljenih članaka koje nitko ne čita.

Moj je stav čvrst. Ja sam borben muškarac. Ja se ne mičem odavde

jer moram spasiti sve. Ja se ne prepuštam novinskim reportažama,

ja pripadam povijesti. Oluja samo što nije utihnula. Šumom će iznova

zavladati mir. Treba spaliti šikaru.

Knjigu je s talijanskog prevela Ana Badurina. 

Knjiga M. Čovjek providnosti objavljena je u sklopu projekta Growing Together koji sufinancira Europska unija.

Kupi knjigu!