TRINĆEL
u trstikama prazan vjetar
more do žukova
velebit plav pa bijel
kroz utrobu neba
prema noći
proziran otrov tarantula
sjećam se iz početka smrti
kako je redom
kuće oduzimala
kamenitom cestom
zidovi su bezljudski
guštere ispuštali
lijevom stranom spominjali zvona
desnom zvijezde nabrajali
do mene su lastavice crno ćurlikale
niskim letom nad smokvama
za znancima i rodbinom
zavijala bura nasole do polja
ravninom žala zazujanost muha
sapleteno sunce do kupina
LEŠANDROVICE
ptice su navukle nebo
iznad pomodrjelih vinograda
u crnim nošnjama
žene beru koromač
one su tvrde pjege
na koje sunce ne vidi
listopad se narezuje poljem
u žute drače i klonule panjeve
do mora zarasli putovi u kupine
još je malo ostalo od ljeta
još tako malo da ga nema
posljednji grozd dozrijeva
tvrdih zrna
skamenio se za naglih tuča
teško mu odgoditi
ZIMI NA OTOKU
zimi
na moru rastu tvrde staze
bura zapada ribama do kostiju
zimi
škrape drže uže rasutome brodu
jarbolom drhti klatež na tučenog neba
za mrtve je surost i kratkoća dana
zimi
u smrznute panjeve puževi zarastu
stvrdne se zmija u boku starog hrama
zimi
narušenu smokvu pije goli zid
najteže je neimaštinu uhvatiti za dno
OTOKOM PAGOM
jutro kadulja zasoljenih
satima cesta
bijeli nanizi kamenja
pod nebom
što još ne ustaje
žilave korake ovaca
krševit otok
bodavih sikavaca
osaminom taren vjetar
ranog predsvita
južinom zazlaćeno more
u prvim rastracima sunca
korijeni lađa
staklinom zaljeva
ja sam putem obirala mirise
širokom daljinom more pobrštala
jer sam čovjeka malo
u zatišje zvala
jer sam prelet gavrana
za smrt planine uzimala
pa onda opet
pa onda opet
jutro zasoljenih kadulja
i cesta
danima
JESEN I JA
jesen šušti sredinom mora
grebenjem oljuštena
brodovi bez sidra
obalom posrću
svoje napuštene pramce
žene iza prozora
zatvoreno stare
nagnuta čela prema moštu
goniči ispražnjuju mijehove
bačve do grla prekipljuju
zrelo u mesu
nebom obustavljeno
pomodrjet ću danas
začvorena u hrapave prste
godine se talože u prašinu iza puta
nisko sunce kroz šuplje kamenje
obodom kadulja
do oka ubija samoćom
da mi je malo života
bez pokupljenih sjena po zraku
da me je bijelo raspoložiti
čahurom puževa
vinogradi crveni u lišću
srce mora zasuzuju
istim nebom za mene
i tvoje sve tamnije udaljenosti
Add comment