Joel je podignuo predmet s police i promotrio ga izbliza. Oči su ga boljele. Posrednik nekretninama je, misleći da nije čuo njegovo pitanje, ponovio: “Hoćemo li pogledati i stražnje dvorište?” Iako je već odlučio, Joelu se nije žurilo odgovoriti. Običavao je zastati prije no što odgovori čak i na jednostavna pitanja poput: Kako ste? Što su rekli na vijestima? Kao da su riječi osobno vlasništvo od kojeg se ne smije brzopleto rastati.
Posrednik je pričekao. U međuvremenu, u sobi namještenoj s dobrim ukusom zavladao je muk: Prostran, plavi sag dubokog tkanja, naslonjači, kauč, stolić od mahagonija, uvozni televizor, golemi filodendron smješten u odgovarajući kut, kamin od crvenih opeka s pola tuceta ukršteno složenih cjepanica – više kao izložak za pokazivanje, nego za stvarnu upotrebu. Pored kuhinjskog otvora namijenjenog za dodavanje hrane nalazio se tamni stol za objedovanje sa šest pripadajućih stolaca visokih naslona. Jedino su slike nedostajale na zidovima, umjesto njih nazirali su se blijedi pravokutnici. Skandinavska kuhinja, vidljiva kroz otvorena vrata, bila je prepuna raznoraznih električnih pomagala. Četiri sobe, koje je već bio pogledao, također su prošle njegov ispit prikladnosti.
Očima i prstima istraživao je predmet koji je podignuo s police. Bila je to izrezbarena figurica, rad amatera. Predator iz svijeta mačaka istesan iz maslinovog drva i premazan s nekoliko slojeva laka. Imao je širom razjapljenu gubicu i šiljate zube. Dvije prednje noge bile su mu uzdignute u zadivljujućem skoku, desna stražnja noga također u zraku, još uvijek zgrčena i mišića nabreklih od napora pri odrazu, jedino je lijeva stražnja noga sprječavala odskok od tla i držala zvijer prizemljenu na postolju od nehrđajućeg čelika. Tijelo uzdignuto pod kutom od četrdeset i pet stupnjeva napinjalo se nevjerojatnom silinom i Joel je gotovo u svom mesu osjećao bol zauzdane šape i očaj prekinutog skoka. Smatrao je taj kipić neprirodnim i neuvjerljivim, premda je umjetnik uspio drvu nametnuti mačju gipkost. Ipak, to nije mogao napraviti amater. Detalji gubice i šapa, kralježnica poput izvijene opruge, napeti mišići, luk trbuha, napeta dijafragma, čak i nagib ušiju te zvijeri, okrenutih unazad i umalo priljubljenih uz potiljak – sva ta pomna umjetnička izvedba bila je prvoklasna i svjedočila odvažnom nošenju s ograničenošću materijala. Ovo je zacijelo bio uspješan uradak u drvu, oslobođen svih svojstava drvenosti, postignuće u kojem se ogleda nemilosrdna, svirepa, gotovo seksualna životnost.
Pa ipak, nešto nije bilo u redu. Nešto nije bilo kako treba, previše izraženo, ili previše završeno, ili pak nekako nedovršeno. Što je to bilo, Joel nije mogao otkriti. Boljele su ga oči. Ponovo ga je obuzela sumnja da je kipić rad amatera. No, gdje je bila pogreška? U njemu je zatitrao neprimjetan tračak tjelesnog bijesa, skupa s porivom da se istog trena protegne od vrhova nožnih prstiju.
Možda zato što je figurica svojom tajanstvenom pogreškom tako očito poricala zakone sile teže. Težina grabežljivca u njegovoj ruci činila se mnogo većom od čelične baze koje se stvorenje žudjelo osloboditi, a s kojom je ostajalo spojeno samo sićušnom dodirnom točkom između stražnje noge i postolja. Joelova pažnja sada se u potpunosti usredotočila na tu točku. Otkrio je da je šapa u površinu čelika uronjena beskrajno malim pritiskom. Ali kako?
Njegova nedefinirana ljutnja još se pojačala kad je predmet obrnuo u ruci, te na svoje zaprepaštenje nije pronašao ni traga vijku koji je sasvim sigurno trebao biti na tom mjestu, kako bi šapa ostala pričvršćena za postolje. Okretao je i obrtao figuricu: Nigdje ni traga vijku, ni u tijelu zvijeri, niti između kandži te zadnje noge. Što je onda sprječavalo ubojiti skok mačke? To zacijelo nije bilo snažno univerzalno ljepilo. Nijednoj Joelu poznatoj ljepljivoj materiji, ni na djelić sekunde, težina figurice ne bi dopustila da zvjerku zadrži na tlu u munjevitoj sekundi dodira, s obzirom na to da njezino tijelo uvis stremi u oštroj dijagonali. Možda je vrijeme da prizna poraz i počne nositi naočale. Bio je četrdeset i sedmogodišnji udovac koji uživa u prijevremenoj mirovini, slobodan u svakom smislu riječi: Koja je svrha toga što uporno nastavlja nijekati jednostavnu istinu da je umoran? Trebao je odmor i zaslužio ga je. Oči su ga ponekad pekle, a slova postajala mutna, naročito pod svjetlošću noćne lampe dok je čitao u krevetu. A opet, glavna pitanja ostala su nerazriješena. Ako je grabežljivac teži od postolja i gotovo se cijeli odrazio uvis, kipić bi se morao prevrnuti. Da je spoj bio pričvršćen ljepilom, već odavno bi se rastavio. Ako je grabežljivac sazdan iz jednog komada, gdje je onda ta nevidljiva pogreška? Otkuda proizlazi njegov osjećaj da nedostatak uopće postoji? Ako i postoji neki tajni trik, u čemu je?
Na koncu, s neprimjetnim je bijesom – jer Joel se ljutio čak i na bijes koji se probudio u njemu, budući da se volio vidjeti kao smirenog, suzdržanog čovjeka – uhvatio životinju za šiju i, blago i bez sile, pokušao prekinuti čaroliju i osloboditi veličanstvenu zvijer od mučenja uzrokovanog tajanstvenim spojem. Tako će možda nestati i nevidljive pogreške.
“Hajde”, rekao je posrednik nekretninama. “Pa bila bi šteta da se strga. Hoćemo li izaći i pogledati drveno spremište za alat? Vrt možda izgleda malo zapušteno, no uz malo truda opet će zablistati u punom sjaju.”
Oprezno i nježno Joel je obzirnim prstom pomilovao tajanstveni spoj živog i neživog. Kipić ipak nije bio uradak amatera, već moćnog, dovitljivog umjetnika. Na trenutak je u njemu sijevnula iskra blijedog sjećanja na bizantski prizor raspeća: i on je sadržavao nešto začudno, a opet prepuno boli. Dvaput je kimnuo kao da se naposljetku slaže sa sobom na kraju vlastite nutarnje rasprave. Puhnuo je da s kipića ukloni čestice nevidljive prašine, ili možda otiske vlastitih prstiju, a zatim ga je tužno odložio, između vaze od plavog stakla i kadionice od mesinga, na policu s ukrasnim predmetima.
“Dobro”, rekao je. “Uzimam je.”
“Oprostite?”
“Odlučio sam uzeti je.”
“Uzeti što?” upitao je zbunjeni posrednik, sumnjičavo gledajući svog klijenta. Čovjek mu se, usprkos svemu, činio solidan, duboko uronjen u unutarnji tijek vlastitog bića, uporan, a istovremeno i smeten. Stajao je nepokretno, licem okrenut prema polici, leđima prema posredniku.
“Kuću”, tiho je odgovorio.
“Samo tako? Zar ne želite vidjeti vrt? Ili drveno spremište za alat?”
“Rekao sam da je uzimam.”
“A slažete li se s najamninom od devetsto dolara mjesečno, s time da plaćate pola godine unaprijed? I s tekućim popravcima, te plaćanjem poreza?”
“Dogovoreno.”
“Kad bi sve moje mušterije bile kao vi!” nasmijao se posrednik. “Mogao bih čitave dane provoditi na moru. Moj hobi je, usput rečeno, jedrenje. Želite li prije provjeriti perilicu rublja i štednjak?”
“Vjerujem vam na riječ. Ako bude nekih problema, uvijek možemo biti u vezi. Vodite me u ured da dovršimo papirologiju.”
S hebrejskog prevela Andrea Weiss Sadeh.
Add comment