Golema riba ležala je postrance na hrpi ribarskih mreža. Trbuh joj se sedefasto presijavao u osvit dana, dok su se crne peraje nazirale sve jasnije što je Antonio Petrinelli bio bliže nemani. Koraci su mu bili pomalo nesigurni. Bio je lagano pripit i još do prije nekoliko minuta bezbrižan, jer je noć proveo u najboljem društvu koje ovaj grad nudi. Odjednom osjeti povjetarac koji je zapuhao s kopna prema moru. Takav je život, pomisli Petrinelli kojeg je strujanje zraka gotovo otrijeznilo. Jedan dan cijelu noć kartaš trešetu i briškulu, direktor tvornice cementa poslužuje te tripicama u umaku od pomidora s kapulom i peštom, uz to za krvnu sliku piješ crno vino, a već idućeg dana može te pokositi smrt, unatoč svoj brizi za zdravlje.

Mislio je na svoju majku koje bi se sjetio uvijek kada ga je zbog nečega pekla savjest. Mogao je biti sretan što ga sad ne čeka i doziva kroz poluotvorena vrata svoje sobe da provjeri je li stigao kući i kako je. No usprkos olakšanju preplavio ga je osjećaj usamljenosti.

Hodao je polako, pogleda prikovanog za golemu neman. Čudno da su je ribari tek tako ostavili da ondje leži. Sigurno će je svaki tren doći prevesti u ribarnicu, pomislio je i još malo se otrijeznio. Uljasto, crno more oplakivalo je zidove pristaništa, čulo se štektanje, brujanje, škripanje, zvuk sidrenja na koje se Antonio Petrinelli, iako je bio rođen u lučkom gradu, nikada prije nije obazirao, a sada mu se pak činilo prilično glasno.

Sada je od hrpe ribarskih mreža bio udaljen tek nekoliko metara. U njih je bilo upleteno pluto. Pluteni kolutići izgledali su kao sušene smokve. Glava mi je camera obscura, pomislio je pa sam sebi objasnio da sve što ugleda mora izvrnuti. Ono za što je mislio da je drob ribe odjednom je bio trbuh muškarca, čija je bijela košulja bila u kontrastu s crnom, raskopčanom jaknom. Repna peraja bez sumnje su bile hlače koje su dosezale par crnih lakiranih cipela, dok je riblja glava zapravo bila bijelo lice s krvavim tragovima i očima razrogačenim pod tamnom, začešljanom kosom.

Osjećao se kao da je izmješten u neki san, samo što je znao da ne spava, nego se budan putem kući klati splitskom lukom. Morao se požuriti, jer je osjetio kako mu se želudac diže u jednjak. Masne tripice, smećkast umak i teško crno vino, to si zaista ne smije dopustiti. Ne može povratiti ovdje, usred grada, u cik zore.

Prokleti filmovi! Otkad mu je umrla majka, odao se toj modi, stalno je bio u kinu. I evo što je od toga imao. U glavi su mu stalno izranjale filmske scene.

Zbog spontano donesene uredbe Kraljevskog ministarstva unutarnjih poslova u Beogradu, bordeli u gradu bili su zatvoreni unazad tri godine. Vlasnici su uzaludno osobno putovali u glavni grad da ulože protest i objasne da je lučki grad bez bordela kao brudet bez ribe, kao splitska torta bez grožđica ili parobrod bez dimnjaka: najveći grad na obali novog kraljevstva trebao je biti čestit i krepostan, barem službeno. Jer žene su se preselile u mračne veže vlažnih kamenih kuća i špelunke u zabačenim uličicama starog grada gdje su ih iščekivali pomorci i ostale mušterije.

Karlo Cambi, ovlašteni policijski službenik u jednom intervjuu za lokalne novine Novo doba izjavio je: “Kod nas se običaji nisu puno promijenili. Samo konobari u barovima u luci nisu tako ljubazni prema nama kao što su madam bile.” Intervju nije prošao provjeru upravnog tijela za cenzuru, pa javnost nije čula ni riječi o činjeničnom stanju. Načelnik policije, još nov na ovom položaju, opomenuo je kolegu Cambija zbog njegova neformalnog ophođenja s novinarom, no činilo se da ovoga to ne dira. Načelnik policije pokušao je ublažiti njegove riječi time što je dodao: “Brinite se, molim vas, radije o izbjeglicama i pomagačima pri bijegu u luci, to nam je trenutačno važnije od prostitutki. I pripazite okupljaju li se u noćnim barovima komunisti.” Iz pogleda Karla Cambija uperenog u zid iza svog nadređenog nije se moglo iščitati što misli o tom naređenju.

Tog su jutra tri mladića kročila Prokurativama razglabajući o problemu s bordelima i ostalim lošim odlukama vlasti. Svitanje je žamorilo od njihovih tihih psovki: porca miseria, porca Madonna, porco Dio. Razvezali su priču ponižavajući dalje razne ministre Kraljevine Jugoslavije – rimbambiti cretini, teste di cazzo, faccie di culo. Na kraju su trojica – zapravo samo dvojica, jer je srednji šutio – cijelu vladu nazvala figli di puttana. Zatim su jedan drugoga obgrlili oko ramena pa produžili. Straga je izgledalo kao da trio izvodi egzotičan narodni ples.

Mladići su imali poprilično mnogo razloga biti nezadovoljni politikom u državi u kojoj žive, a kada su stigli do trga ispred kazališta, dali su si oduška: Činjenica je da je Italija nakon Velikog rata u kojem su njezini vojnici dokazali svoje junaštvo bila prevarena za znatan teritorij, prije svega za Istru i Dalmaciju, uključujući njihov vlastiti grad. Činjenica je da je Benito Mussolini najbolji političar svih vremena. Italiju je ponovno učinio velikom, a prljave igrice Engleza i Amerikanaca prozreo. Nedvojbena je istina da su Talijani puno civiliziraniji i kultiviraniji narod od svih balkanskih naroda zajedno.

Izgovorivši potonje, po ramenu su potapšali muškarca u sredini kojeg su obojica podupirali slijeva i zdesna: “Pod tim ne mislimo na tebe, Mauro, znamo da razmišljaš kao Talijan. Ali oprostit ćeš nam što iznosimo činjenice. Svako dijete zna da su Talijani nadmoćni nad svim ostalim narodima u Europi, a i u svijetu, ne samo nad Slavenima. Stari Grci još su nešto i valjali. Ponešto i Francuzi, tu i tamo, hajde možda i Nijemci, ali sve ostale možeš zaboraviti. Španjolci su pokvarili jezik Rimljana i pomiješali se s Arapima i Ciganima. Englezi su umišljeni i ne razumiju se u gastronomiju kao ni Skandinavci koji žderu sirovo meso bijelih medvjeda. Htjeli su nastaviti nabrajati, ali nisu se više mogli dosjetiti nijednog naroda u Europi pa su umuknuli.

Bila je mrtva ura. Zadrijemale su čak i kolonade, slavoluci, kamene ploče, škure, zidine koje inače sve čuju i sve vide. Trojica muškaraca šutke su nastavila dalje, ali kada je ovaj Mauru slijeva počeo zviždukati, pridružio mu se i drugi koji je Maura podupirao zdesna, tiho pjevušeći:

Giovinezza, Giovinezza,

Primavera di bellezza

Nel Fascismo è la salvezza

Della nostra civilità.

Knjigu je s njemačkog jezika prevela Bojana Bajić.

Kupi ovdje!